Bele trake kao obeležje pakla

Naime, 31. maja, u Prijedoru u Bosni i Hercegovini (BiH), ali svuda drugde gde ljudi imaju empatije i potrebe, obeležava se Dan belih traka. Taj dan je simbol kada je svih devet krugova inferna izronilo iz zemlje i progutalo poslednje atome ljudskosti na ovim prostorima. Te proklete ’92. godine, 30. aprila, Srpska demokratska stranka (SDS) uz pomoć Jugoslovenske narodne armije (JNA) nasilno je preuzela vlast u Prijedoru vojnim pučem. Prva odluka koju su doneli bila je da se otpuste svi zaposleni Hrvati i Bošnjaci.

Ubrzo zatim, već mesec dana kasnije, 31. maja, preko talasa Radio Prijedora, svim Bošnjacima i Hrvatima naređeno je da pokažu lojalnost novouspostavljenoj srpskoj vlasti. Kako? Tako što će okačiti bele čaršafe na prozore i balkone svojih kuća – kao signal predaje, pokornosti, pripadnosti kategoriji ostalih. A kada izlaze na ulicu, moraće da nose bele trake oko ruke.

Naređenje, koje će kasnije biti više puta ponovljeno, prvi put su pročitale spikerke Senija Džafić i Jadranka Vejo Račević, izgovarajući rečenice koje će zauvek ostati kao audio-zapis institucionalnog rasizma: „Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima.

Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.“ Tog dana, grad Prijedor postao je još jedan kamenčić u velikosrpskom mozaiku strave i užasa.

Nažalost, na tom nacističkom obeležavanju ljudi nesrpskog porekla, manifestacija zla nije stala. Pa su odmah nakon tog čina napravljena tri ozloglašena logora, u okolini Prijedora – Trnopolje, Omarska i Keraterm, u koje su odvođeni muškarci, žene, deca i starci. Brutalnosti i svireposti samo su delići horora koji su dešavali u tim mestima, ali su zato preživeli svedoci i svedokinje pokušali da prenesu ta košmarna iskustva pred Haškim tribunalom o zverstvima koja su činjena nad njima.

Faktografija smrti i patnje govori sledeće: u opštini Prijedor je ubijeno više od 3.176 civila, od čega 102 dece. Više od 50.000 ljudi (pretežno Bošnjaka i Hrvata) bilo je proterano. Za ratne zločine počinjene na području opštine Prijedor tokom rata u Bosni i Hercegovini, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđeni su gotovo svi vodeći politički predstavnici Republike Srpske, uključujući Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika.

Presude su izrečene i većem broju pripadnika policijskih struktura, kao i komandirima obezbeđenja, smenskih starešina i drugim odgovornim osobama u prijedorskim logorima. Osuđeni su: Duško Tadić, Zoran Žigić, Miroslav Kvočka, Mladen Radić, Zoran Žigić, Dragoljub Prcać, Milojica Kos, Tanja Miškin Šušnjar i drugi. Komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Ratko Mladić, takođe je pravosnažno osuđen za zločine počinjene u Prijedoru. Protiv generala Momira Talića, koji je bio na čelu Prvog krajiškog korpusa VRS, podignuta je optužnica, ali suđenje nije održano usled njegove smrti.

Refik Hodžić u predgovoru za knjigu „Knjigu nestalih opštine Prijedor ‘Ni krivi, ni dužni'“ (2012) piše: „Planirano istrebljenje Bošnjaka i Hrvata sa ovog područja provedeno je sistematski i brutalno. I uspješno. Činjenice o organizovanju i provedbi zločinačkog poduhvata tadašnjih srpskih vlasti utvrđene su van svake razumne sumnje pred Međunarodnim tribunalom u Hagu i u mnogobrojnim naučnim radovima. Poslijeratni povratak određenog broja protjeranih je donekle ublažio rezultate istrebljivačkog poduhvata, ali treba sačekati da priroda učini svoje i prebrojati prijedorske Bošnjake i Hrvate za nekih desetak godina da bi se dobila potpuna slika o razmjerama i dalekosežnosti počinjenih zločina.“

Prijedor, ipak, na neki način predstavlja uvod u anatomiju genocida, koji je posle toga kulminirao u Srebrenici. Nakon ponižavanja, premlaćivanja, mučenja, bacanja u vatru i provalije, davljenja, silovanja, streljanja, Prijedor ni danas više ne može da dođe do tačke rehabilitacije, budući da se svi prave slepi i gluvi na ljude koji su preživeli i na porodice koje su izgubile svoje najmilije.

Dokle god ne budemo pričali u antivučićevskim krugovima o Vukovaru, Dubrovniku, Sarajevu, Prijedoru, Srebrenici, Suvoj Reci, Račku, Batajnici i mnogim drugim crnim tačkama, ove stvari će visiti i ispadati iz ormana. Nije tako daleko to bilo, eto, već je 2013. otkrivena masovna grobnica na lokalitetu Tomašica u okolini Prijedora u kojoj bilo zatrpano veliki broj ljudi. Ko zna na koju ćemo još jamu zgaziti.

„Našeg Prijedora više nema i nikada ga neće biti. Njegova duša je žrtvovana za strateške ciljeve i stvaranje države u kojoj će biti dobro samo jednima na račun drugih; entiteta gdje su dojučerašnji kumovi i komšije, radne kolegice i saigrači u školskom fudbalskom timu svedeni na podmukle neprijatelje kojih se treba kloniti po cijenu samoizolacije.

Naš Prijedor je sahranjen sa nevinim ljudima čija imena odzvanjaju sa ovih stranica kao u prozivkama iz Omarske i Keraterma. On će živjeti u našim pričama o ćopićevskim djetinjstvima u Kozarcu, zlatnim predvečerjima na Keju i prvim ašikovanjima u slastičarni ‘Kod Rame’, pričama koje ćemo zaneseno i sjetno pričati nezainteresovanoj djeci čiji će životi biti ukorijenjeni drugdje, od Čikaga do Ljubljane, od Melburna do Sanskog Mosta. Taj naš Prijedor će živjeti onoliko dugo koliko će trajati naša sjećanja i trag koji o njima ostavimo“, napisao je Hodžić.

Na tragu njegovih reči, Srbija je očigledno zaboravila da je ikada ratovala. Mnogi će danas reći: „Nemoj sada, nije trenutak!“, ili će pak ponavljati: „Sa time se raskrstilo, nema šta dalje da se priča!“, ali ima i te kako, jer ovo je samo površina tog inferna nad kojim ovi prostori počivaju. Prijedor viri iz naše kolektivne podsvesti kao opomena i krvavi trag ka ambisu u koji smo upali i iz kojeg još ne umemo da izađemo.

Autor je slobodni novinar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.