Građanima ne trebaju isluženi generali bez vojske 1Foto: Privatna arhiva

Članstvo u SNS-u odavno više nije stvar idejne opredeljenosti, već karakterne osobine.

Nekada je ta stranka bila osovina pokreta Mladosrba koji su umislili da će svoju državu izvući iz kandži „žute ološokratije“ koja je uz pomoć „imperije zla“ dovedena na vlast.

Vrlo brzo je pobedničku euforiju i neobuzdano osvetoljublje zamenio osećaj ispražnjenosti i razočarenja, jer istorijsko iskustvo nas uči da je lakše osvajati vlast nego vladati.

Zavedene i zaluđene jurišnike zamenili su oportunisti i karijeristi koji vladajuću stranku koriste kao pistu za dostizanje inače nedostižnih visina.

Režim je organizovan po sistemu koncentričnih krugova. Unutar onog sa najmanjim prečnikom su čuvari državnog pečata – najuža porodica i dugogodišnji saborci.

Oko njih je ešalon koristoljubivih i jednako ambicioznih poltrona, a sve ih okružuje armija uplašenih ljudi izdresiranih da laskaju i aplaudiraju po komandi.

Nedopustivo je i žalosno da se u Srbiji tako olako i lapidarno neko optužuje za fašizam.

Od previše korišćenja ta reč postane izlizana, odvoji se od svog izvornog značenja, pa se zlo koje ta reč obeležava relativizuje i umanjuje.

Oni koji je rabe, kako bi diskreditovali političke neistomišljenike i zloupotrebili prirodnu reakciju emotivne publike, svode je na psovku, na frazu, na uvredu, a ona je mnogo više.

Ali, ako su fašizam i komunizam bile varijante ideološkog totalitarizma dvadesetog, ovo šta mi živimo danas je podvrsta totalitarizma dvadeset i prvog veka.

Ako uporedimo propagandne metode, autoritarni način vladanja, sektaški kult vođe i mešanje države u sve društvena aktivnosti, onda nas istorijske podudarnosti teraju da još jednom proverimo da li se istorija ponavlja kao farsa.

Fašisti, odnosno nacisti, u svom izvornom obliku su bili pokret koji je želeo da očisti Nemačku od „izdajnika i kapitulanata“ iznutra i da odbrani domovinu od „crvene kuge“ spolja.

Nasilje je bio sastavni deo njihovog delovanja. Srpski radikali su od svog nastanka nosili auru nasilnika.

Nokaut u skupštini, čupanje kablova, polivanje vodom, tuča sa obezbeđenjem, sve je to bio unapred napisani scenario, po kojem će se ponašati budući učesnici najgledanijih rijaliti programa.

Međutim, kao što je Hitler morao da se odrekne SA jedinica, jer mu je njihova neukrotivost i neprilagodljivost predstavljala teret, tako je i Vučić morao radikalima da promeni genetski kod, da ih pripitomi, podšiša i očovekoliči, da bi sačekao trenutak ekonomske i nacionalne propasti petooktobarske republike i na njenim ruševinama počeo da gradi hiljadugodišnje „zlatno doba“.

Svi nivoi vlasti su osvojeni. Posle Beograda i Vojvodine naprednjački gleichschalten okončan je osvajanjem Paraćina i Šapca, uz prećutni kompromis sa neuništivim Zlatiborcem.

Srbija je na granici da iz jednoumlja zakorači u bezumlje.

Vučićeva snaga počiva na slabosti njegovih protivnika. Opozicioni lideri nikako da shvate da nijedan pojedinac bez organizacije nije uspeo da sruši diktaturu.

Naše pozicione partije svode se na „one man show“ organizacije.

Hegel nas uči da se društvo samo iz sebe razvija i menja i da nijedno stanje nije trajno.

Ova vrsta dijalektike ne sme da bude olakšavajuća okolnost za stalno odlaganje konačnog obračuna sa Vučićevim režimom.

Postoji opasnost da se on smeni procesom truljenja, a ne preventivnom amputacijom.

Takvu vrstu luksuza i kolektivne neodgovornosti srpsko društvo sebi ne može i ne sme da priušti. Narodu je dosta prazne analitike i besmislenih paralela sa opozicionom epopejom iz devedesetih.

Saša Janković nije Milan Panić, ovi lokalni izbori nemaju nikakve veze sa onim iz 1996, niti su razlozi, a još manje okolnosti za bojkot slične onima iz 1997.

Ujedinjena opozicija trenutno ne može da se usaglasi ni oko imena, niti oko sporazuma o nenapadanju.

Ona se svakodnevno pokazuje da je nesposobna da iskoordiniše pojedinačne akcije protiv vlasti koji više liče na vašarske promocije preambicioznih egzibicionista, nego na ozbiljni izraz narodnog nezadovoljstva.

Opozicija kao da je farsična kopija Kriznog štaba, pa svojim „pacijentima“ poručuje da su naredne dve godine ključne. Slično „kriznjacima,“ i među njima postoje lapsus-plavuše, doKoni stručnjaci i psihodelični Nestorovići koji i zbunjuju narod.

Plasiraju se nagađanja da će se 2022. godine pojaviti jedinstveni opozicioni kandidat koji će moći da pobedi Vučića.

Kao da odbijaju da shvate da se vlast u Srbiji menja kada socijalni kolaps probije prag izdržljivosti, nacionalno poniženje oduzme vladaru nacionalnu legitimaciju, a međunarodni faktor preliminarno zaštiti svoje interese.

Građanima ne trebaju nove vođe, ne trebaju im isluženi generali bez vojske.

Njima je potreban novi koncept budućnosti, nova politika, novi sistem u kojem se opšti boljitak realno reflektuje na pojedinačni. Nužni korak ka tom cilju jeste rušenje Vučića i taj korak treba predstaviti kao put ka nečemu, a ne kao cilj po sebi.

Autor je član GO DS-a

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari