Kako čitati Matiju Bećkovića

Moram se prvo ispričati onima koji ne vole Matiju Bećkovića, ali i jednom broju Crnogoraca koji se namrgode na pomen imena Marka Vešovića, jer ću na njihovim primjerima uzeti neke navode u korist crnogorskog jezika.

„O jeziku, rode da ti pojem …“ napisao je pjesnik, sa uvjerenjem da „…po jeziku dok te bude, i glavom će tebe biti“. Ali, kako?

Crnogorski jezik – ništa sporno, pa makar se radilo samo o imenu, a ne i o suštini u odnosu na ostala tri srodna jezika koji baštine temelj nekada zajedničkog srpsko-hrvatskog, hrvatsko-srpskog jezika. Sporna je žurba i u nekim slučajevima brzopletost oko uvođenja višejezičnosti u crnogorski školski prostor. Jasno je da tako nešto ne može ići ni lako, ni prekonoć. Jer, zar jezik nije sličan prirodi samog čovjeka – može se usmjeravati i karakter mu oblikovati, ali treba računati i na njegove nepredvidive tokove. Na to, logično je, može da utiče i politika, ali, više od svega, svakodnevni govor. I iznad svega – pisci koji u jeziku sredine otkrivaju i ozakonjuju dublje smislove. To bi, dakle u Crnoj Gori valjalo prepustiti izuzetnoj generaciju savremenih pisaca kojima ne treba davati zadatke ni nametati pravila. Ne treba to raditi ni onima koji svoja djela primarno zaodijevaju ruhom i duhom starog narodnog govora. U vremenu smo stvaranja uslova za prirodne i demokratskije tokove jezičkih zajednica u Crnoj Gori. Za identifikovanje njihovih srodnosti i specifičnosti. Ali ne i za njihovo suprotstavljanje. Posebno ne kroz nastavu u školama.

Kakvu sve delikatnost skriva neosmišljena, no, sigurno ne zlonamjerna strategija saopštena sa visokog nivoa: „… Sva đeca koja ne zbore crnogorskim, školovaće se od sljedeće školske godine na svom maternjem jeziku. To Ustavom zagarantovano pravo Ministarstvo prosvjete obezbijediće svim Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Albancima…“.

Koliko li tu ima potproblema. Ako ništa, utrostručila bi se potreba za profesorima četiri maternja jezika, potreba za povećanim učioničkim prostorom, radnim vremenom i još dosta toga. Što je najgore, to bi značilo djeljenje djece u jezičke torove. Jezičke, kako drugačije nego na nacionalnoj osnovi. A to je pouzdan put u nacionalizam. I to nacionalizam čiji bi se temelji postavljali u uzrastu kada se stvari primaju kao upijačem. To bi vrijeđalo i emocije djece u ranom uzrastu gaje se najmanje razmišlja o razlikama u jeziku, vjeri i naciji. Sjećam se, ovim povodom priče jedne osobe iz starosrpske sarajevske porodice, koja je kao učenica, u rubriku – nacionalnost, upisala da je srpska muslimanka. Kaže danas, plašila sam se da ne povrijedim najbolju drugaricu koja je bila muslimanske narodnosti.

A mi se ovdje sa koliko-toliko razloga dičimo multietničkim skladom u Crnoj Gori.

Neće, valjda.

I nije samo školska strategija u pitanju. Neuputno je tvrdo se suprotstavljati velikom procenu građana Crne Gore u čijem je govornom (i književnom) kodu matrica bivšeg srpsko-hrvatskog, hrvatsko-srpskog jezika.

Kako drugačije?

Mali je prostor za elaboriranje ideje, ali zbog školske osjetljivosti, mudro bi bilo u nastavi jezika biti tolerantan. Recimo, jedna od varijanti: profesori maternjeg jezika i dalje ostaju tamo gdje su. A da se maternji jezik uče po globalnim dosadašnjim pravilima. I svi da govore jezikom po vlastitom osjećanju uz elementarne zajedničke jezičke norme. S tim što se profesori obavezuju da savjesno objasne djeci specifičnosti riječi, izraza i sintagmi, pravopisa i gramatike crnogorsko-srpsko-hrvatsko-bosanskog jezika. Svi će se dobro razumjeti. A temeljne reforme četvorojezika su na dužoj stazi.

Albanski i romski imaju poseban, definisan status.

Put dogradnje i obogaćivanje crnogorskog jezika, pa i drugih, ići će zakonitim tokom lingvistike, pa, neka bude – i politike. U tome su daleko manje bitne vanjske pravopisne oznake novog i inog jotovanja, od mogućnosti traženja jezičkog bogatstva u specifičnostima koje nudi “egzistencijalna gramatika i duhovna sintaksa“ našeg govornog nasljeđa, kako jednom prilikom zapisa nedavno nagrađeni crnogorski pjesnik Marko Vešović. A kao glavni argumenat za to uzeo je poeme svog kolege, ideološkog i lingvističkog protivnika, Matije Bećkovića. Koliko mu je dalek bivši prijatelj vidi se i po tome kad kaže: „Ćuti Bećković, uz osmijeh, koji je pozajmio sa lica alpiniste, smrznutog na Momblanu. Zaludu gori Sarajevo, neće ga odmrznuti“. Ali, mimo odnosa te vrste, o jeziku u poeziji Bećkovića Vešović kao pjesnik, književni estetičar i lingvista misli drugačije.

„… U redu, kaže on, Bećković je srpski pisac… Ali, zar je on i za trunku manje crnogorski pjesnik, I TO RADIKALNO CRNOGORSKI, UPRKOS SAMOM SEBI… Jezik kojim su napisane Bećkovićeve poeme, a jezik je u poeziji sve, Srbima ne treba nizašta, jer imaju svoj, i to visoko izgrađen, a Bećkovićev i ne razumiju kako valja, jer su taj jezik Crnogorci stvarali isključivo za sebe, po mjeri vlastite, a ne tuđe, istorije i geografije, sna i jave, pameti i ludila, priviđenja i istine, hrabrosti i kukavičluka, čojstva i neljudskosti. Zar Srbin iz Blagoslovene Šumadije i još blagoslovenije Vojvodine može istinski razumjeti posve običnu frazu iz Bećkovićevog crnogorskog jezika.

… Da bi istinski razumjeli Bećkovića, Srbima bi neko morao, prvo, RASTUMAČITI EGZISTENCIJALNU GRAMATIKU I DUHOVNU SINTAKSU NJEGOVOG JEZIKA, a tek potom im rasvijetliti na koji način i u koje svrhe Bećković taj jezik upotrebljava…

…Bećković je laboratorijski stručnjak koji stavlja pod uvećalo sve što su nam preci u jeziku zavještali…

I stoga, Bećković može biti srpskim pjesnikom do mile volje, od mene mu bogom prosto bilo, ali pustiti ga da mi ispred nosa vozdigne Crnu Goru (u jeziku), i odnese je Srbima kao prćiju, za koju, pravo, i ne znaju šta će im, e to, bogomi, ne može. Pogotovo što ovijem današnjijem Srbima ne treba toliko ni Crna Gora, ni njen jezik, koliko im treba njeno more“.

Znam da će se mnogi narogušiti zbog pozitivnog konteksta u kojemu je ovdje Bećković. I on će se, ako čuje za ovo rasrditi – zašto ga pominjem uz Crnu Goru i crnogorstvo koje ne priznaje. Njegovo je: „Crnogorska nacija je stvorena poslije mog rođenja, a umrijeće prije mene“. Ili će, možda, produženju njenog vijeka doprinijeti i Bećkovićev jezik bez da traži saglasnost od svoga tvorca. Ni zbog Vešovića ovdje neće biti svi srećni. Mada mu je neki dan zasluženo dodijeljeno visoko crnogorsko književno priznanje.

Niko se u svemu ovome, naravno ne može zalagati da tradicionalni crnogorski govor bude u strogoj jezičkoj upotrebi. Ali, važno je, neka bude sačuvan u poeziji makar, može nekad nekome ili nekoj generaciji zatrebati nešto od toga. A i današnjoj generaciji može biti škrinja iz koje je moguće uzeti koji zlatnik.

PS: Prisustvovao sam nedavno jednom skupu o crnogorskom jeziku gdje su se u čitavoj priči čule možda samo nekolike riječi u novojotovanoj varijanti. Potvrda da nema žurbe u realizovanju ideje o crnogorskom, ni bilo kojem jeziku

Autor je TV novinar i publicista