Kosovski zid Srbije 1Foto: FoNet/ Dragan Antonić

Danas su nam potrebni upornost i snaga da se borimo za menjanje onoga na Kosovu što možemo promeniti u korist našeg naroda, hrabrost da prihvatimo ono što ne možemo da promenimo i mudrost da razlikujemo to dvoje.

Evropska unija ne zahteva da Srbija prizna nezavisnost svoje doskorašnje pokrajine, jer tu nezavisnost, svaka zbog svojih specifičnih razloga, ne priznaje ni pet njenih članica. Nezavisnost Kosova, međutim, priznaje ogromna većina članica EU, NATO i većina članica UN. Srbija, dakle, nema pravo da svoj narod zavarava i hipnotiše mantrama da nezavisnost Kosova ne postoji.

Mi na Kosovu branimo svoje manastire, svoje duhovno nasleđe, imovinu crkve i Srba. Sve ovo treba ugraditi u sporazum Beograda i Prištine.

Istina je da nemamo mnogo vremena, a rešenja koja možemo da ponudimo, bar neka od njih, odmah su sprovodiva, a za neka se treba boriti u nastavku dijaloga.

Smatram da je sada prilika da se prihvati i većina odredbi iz plana tadašnjeg specijalnog predstavnika generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Martija Ahtisarija iz 2007. godine, koji je Srbija u startu odbacila, kao i da se delovi iz toga plana ugrade u završni sporazum. U pomenutom dokumentu od pre jedne decenije, mnogo je odredbi koje je trebalo da prihvatimo, a mi smo ga tada odmah anatemisali. U Ahtisarijevom planu koji su, pod snažnim pritiscima zapadnih zemalja, Albanci nevoljno prihvatili, ima odredbi kojima se po najvišim evropskim standardima štiti srpska crkva na Kosovu, imovina, prava srpskog naroda i autonomija srpskih opština. Srpski jezik i ćirilica proglašeni su, uz albanski jezik i pismo, zvaničnim na čitavoj teritoriji Kosova. Piše, u tom dokumentu, i da se oko trideset i devet srpskih crkava i manastira na Kosovu moraju odrediti zaštićene zone, u koje se Albanci ne mogu naseljavati niti u njih zalaziti. Srpske crkve, manastire i duhovnu srpsku baštinu na Kosovu, kao i bezbednost Srba, može štititi samo tamošnja mešovita albansko-srpska policija, a EU je, uz NATO, vrhovni garant zaštite. Niko drugi. Ne smemo nikada zaboraviti da su nam, u vekovima turske okupacije, i Pećku patrijaršiju i Devič i Gračanicu i Dečane, i stotine još crkava i manastira na Kosovu i Metohiji, čuvale i sačuvale porodice i bratstva albanskih manastirskih vojvoda.

Neki delovi Ahtisarijevog plana ne odgovaraju Srbiji u potpunosti, i o njima treba dalje pregovarati u Briselu. Zajednica srpskih opština je jedna od odredbi koja nam ne odgovara u potpunosti, jer ovlašćenja, po nama, treba da budu veća nego što je predložio Ahtisari. Potrebno je zato da Priština implementira ono što je u vezi s formiranjem Zajednice srpskih opština prihvatila u Briselu.

S druge strane, iz Ustava Srbije treba da bude uklonjena preambula o suverenitetu Srbije na Kosovu, jer jedino u toj preambuli Srbija ima suverenitet nad nekadašnjom južnom pokrajinom. Srbija mora da prihvati realnost.

Pred nama je pitanje da li ćemo ukloniti kosovski zid prema Evropi ili će naše dugo putovanje u Evropu biti obustavljeno? Treće mogućnosti nema. Ističe vreme zabludi da nam državni voz može biti usmeren ka Zapadu, a kretati se, istovremeno, ka Istoku.

Takođe, treba odbaciti ono što se ciljano propagira, a što nije istina, da će Albanci uzeti srpske crkve, da će se ujediniti sa Albanijom… Naši građani treba da znaju da su Albanci na Kosovu morali u svoj Ustav da ugrade stavke da je zabranjeno da se priključuju Albaniji i da je na Kosovu zabranjeno korišćenje bilo kakvih simbola države Albanije.

Moramo bez oklevanja da uklonimo kosovski zid Srbije. Građanima mora biti predočeno i šta će sve biti ugroženo, i to najdramatičnije, ako odluče da čuvamo kosovski zid prema EU i Zapadu. Surovo bi, i ekonomski i demokratski, postradala cela Srbija. Žrtva haosa, beznađa i propadanja i države i naroda bili bi, takođe, i Srbi sa Kosova.

Neki govore: „Srbija bez Kosova je trup bez glave“. To znači da je Srbija mrtva, da je nema već dvadeset godina. Srbija je u teškoćama, i to velikim, ali je Srbija, i bez izgubljenog Kosova, živa, hoće i mora da živi. Da ojača, da se uspravi, da stekne moćne saveznike, da ekonomski ojača, da podstakne natalitet, da se odveže od mrtvih mitova i, nažalost, posledica prethodnog poretka koji je i skrivio gubitak Kosova.

Evropskim ustavom Srbija dobija evropske i nezavisne institucije, ne samo u pravosuđu, nego i u svom državnom ustrojstvu prenosa vlasti na regione i lokalne samouprave. Istorijskim sporazumom sa kosovskim Albancima, utemeljenom na stvarnosti i opredeljenju da neprijateljstvo gasimo prijateljstvom, Srbija ne gubi Kosovo. Izgubio ga je Slobodan Milošević. Samo svestranom saradnjom Srbije sa Kosovom, možemo, na tom Kosovu, po najvišim standardima EU, zaštiti sva prava tamošnjih Srba i naše nacionalno, religijsko i duhovno nasleđe.

A kad ceo region uđe u Evropsku uniju, neće ni biti sada postojeće granice između Srbije i Kosova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari