Miris poljskog cveća 1Foto: Milovan Milenković

Uvek se pred izbore postavljaju neka pitanja.

Da li će SPC izaći na izbore u koaliciji sa Šešeljem?

Da li će Amfilohije postati novi ministar spoljnjih poslova?

Hoće li Vučić i Đilas napraviti koaliciju pre ili posle izbora?

Hoće li Dodik prihvatiti ponuđeno mu mesto profesora engleskog jezika na Oksfordu?

A, mi ćemo, kao i uvek biti samo brojevi i glasački listići.

I vlast i opozicija su teški lažovi i lopovi. Oni u emisijama pretvaraju televizijske studije u kokošarnike, gde kokoške kokodaču, a pevci kikirezi kukuriču..

Narode Srpski, ne glasaj više ni za koga. Glasajte za sebe i svoju porodicu, tako što ćete se tog dana častiti prirodom. Majka neka spremi sendviče. Otac sokove za decu i pivce za sebe. Berite poljsko cveće. Potražite u travi prevrnute bube i vratite ih na noge. Ponesite neku lepu knjigu.

Uveče, kad se vratite kući, stavite u vazu sa svežom vodom cveće koje ste nabrali. Neka zamiriše ceo stan. Ne palite televizor, jer iz njega izlaze samo smradovi, koji će potisnuti divan miris poljskog cveća. Ko je pobedio na izborima? Potpuno nebitno. Izgubili smo.

U ovoj zemlji nema promena glasanjem. Ovde je sve stalo. Čak i deca rastu negde daleko. Ovde nije uspela revolucija. Ako smo zajebali stvar 5. oktobra, sada nikako ne smemo.

Mi, Srbi, bolje se snalazimo na ulici, u gužvi, u tučnjavi sa motkama u rukama, ispred neprijatelja, nego sa olovkom i glasačkim listićem, pred izbornom kutijom. Sa močugama smo nekako… Na svom terenu.

Mogu li ovde, školovani mladi sveštenici, uz Božju pomoć, da učine crkveni udar i smene vrhove SPC. Pedofile, ubice lopatama, popove koji su blagosiljali zločince pred odlaske u krvave pohode na druge narode. Popove prodane vlastima.

Može li ovde vojska da preuzme vlast? Može. Imamo li mlade oficire spremne za tako nešto? Imamo. Putuju po svetu. Znaju jezike. Vide mnogo novih stvari. Uče. Gde su? Tu su oko nas. Pa, šta čekaju? E, pa sad…

Bio sam u Grčkoj negde na polovini vojne diktature. Automobil sa stvarima kupljenim u Solunu, ostavili smo otključan sa otvorenim prozorima. Naš prijatelj Nikos, rekao je da ako neko pipne nešto od naših stvari, čeka ga robija.

Jedne noći uhapsila je vojska prodavca na benziskoj pumpi. Naplatio je strancima par drahmi više.

Na hotelskoj plaži ostavljali smo kamere, foto aparate, tranzistore i nalazili ih sutradan na istom mestu, netaknute.

Gogoljev „ludak“, u dnevniku je napisao: Kad Engleska šmrče burmut, cela Evropa kija.

Danas, dodajem: Kad Angela jede nemačke kobasice i pije pivo, cela Evropa podriguje. Od nje je sve i počelo i ona će nam i presuditi o sudbini našoj i Kosova. Tamo gde je počeo fašizam, završiće s ovim ovde.

Da li će zaista neko normalan izaći na izbore u zemlji u kojoj se uči Rimsko pravo, a u kojoj vlada bezakonje i ubijaju se politički protivnici s leđa.

Ne znam da li nekad narod pita: A, gde smo mi u svemu tome? Da li se ova vlast i one prethodne i buduće, interesuju za nas. Da li nas pitaju kako živimo? Da li narod sme da ima program i viziju svog života?

Da li će biti nešto za večeru ili će opet popara. Ne ona sa uljem, maslacem i kajmakom, kao neophodne masnoće za dobru cicvaru i jaja, povrće, pavlaka, razne vrste sireva, koji ukus dovode do savršenstva. To je Cicvara popara spremljena za Vučića i slikanje.

Prava Popara, koju je moja Nana, a kasnije i otac pravio, bila je na domaćoj masti, sa izdrobljenim bajatim hlebom u kuvanoj vodi i soli. Bez slikanja.

Sklonite bre ove. Dajte malo neke druge, pa nek bude i gore, a gore od ovog ne može biti.

I gačci u Beogradu, ovi što nam između ostalih, seru po glavama, znaju šta se traži od Vučića: Priznaj Kosovo. Priznaj genocid u Srebrenici. Uvedi sankcije Rujama. Uđi u NATO. Pokušaj u EU. Ne diraj Crnu Goru. Smiri popove. Budi dobar sa Hrvatskom. Vrati Republiku Srpsku u BiH. Sve ovo učinite i pitajte: Da li je još nešto potrebno ili ste zadovoljni sa ovim? Ako, krenu sa još nekim zahtevima, najebali smo. A, mogu. Tu je Sandžak, Vojvodina…

Ima nekih, hoće oružjem da brane srpske svetinje i srpski narod u Crnoj Gori i na Kosovu, a možda i u RS. Samo napred. U prve redove, svi oni sa svojim suprugama i decom, roditeljima, braćom, sestrama… Ministar vojske na čelo, sa izvučenom drvenom sabljom i povikom – Juuuuriiiiiiiiš… Ja ću malo kasnije.

Vratite li obavezno služenje vojnog roka, nećete imati koga da regrutujete. Sva će deca biti tamo daleko, daleko od Srbije. Gradiće svet svojom pameću.

Nije nama domovina gde smo rođeni. Naša domovina je tamo gde možemo lepo i sigurno da živimo. Sa dobrim platama. Da možemo decu da školujemo, ne prebrojavajući još uvek, mrtve Srbe i Turke na Kosovu, tražeći pobednika.

Da udahnemo čist vazduh. Da vratimo zadovoljstvo i sreću, u nama, ubijene davno. Da kupimo i obučemo nešto drugo i da ne ličimo više na oslobodioce Beograda. Ovde više nema ni boja.

I životinje beže iz Srbije. U zoološkom vrtu sam čuo kako se dva lava dogovaraju da se maskiraju u migrante i pobegnu u Afriku.

Laste se više ne vraćaju u proleće. Ostale su negde zauvek.

Autor je dramski umetnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari