Nauka i agresija, jedan stav 1Foto: Freepik

Kao profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, kao slavista, jugoslavista i srbista, imam dužnost da istupim protiv surove ruske agresije na Ukrajinu i da osudim rusku i belorusku naučnu zajednicu (posebno naučnike humanističke provenijencije), koja nijednom rečju nije ustala protiv zločina koji njihovi sunarodnici vrše protiv ukrajinskog naroda i njihovih naučnih kolega.

Oduvek smo bili na istom zadatku izučavanja zajedničke baštine koja spaja sve slovenske narode u jednu zajednicu kulturnih, humanistički i civilizacijski bliskih ljudi, sa istim ishodištem i istom misijom. Nekada davno, pre pola veka, velika srpska pesnikinja Desanka Maksimović ovako je pevala: „Svi ste iz istih predela došli, i svi ste isti.“

Pa ako je tako, onda se – makar i naivno, makar i sa rizikom da mi se svi podsmevaju – mogu nadati da među onima koji su svoje sklonosti prema slovenskoj kulturi ovaplotili u naučne radove i studije – ima ljudi koji neće ćutati pred katastrofom koja se dešava. To važi za sve slaviste, a posebno za srpske, koji su istu muku i patnju već proživeli.

Kada je besramna jugoslovenska i srpska vlast 25. marta 1941. godine pokušala da balansira između dve vatre, između dobra i zla, kada je sa zlom sklopila sramni pakt, veliki srpski pisac Miloš Crnjanski zapisao je: „Mislili su da je to mudro – a bilo je bedno!“

Mi, srpski slavisti, moramo biti na tragu te spoznaje Crnjanskog. Državna vlast naša može biti bedna – ali mi moramo biti dosledni, jasni i moralni. Apel slavista koji je u ovom listu objavljen, a i ovaj moj tekst, skromni su prilog, nadam se, vladavini razuma nad bezumljem.

Autor je redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari