Ni hrvatska ni srpska istina

Da li će on to i realno biti ovisi prvenstveno o tome hoće li se uspjeti izbjeći politička zloupotreba tog čina, kao što je npr. zahtjev bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor na njezinom Twitter nalogu, koja s obzirom na to u čijem stanu stanuje ima najmanje moralnog prava da dijeli političke upute i smjernice srpskim predstavnicima, da Milošević prije odlaska u Knin prizna da „Oluja“ nije bila etničko čišćenje, dakle, hoće li se izbjeći da se dolazak Miloševića interpretira i predstavi kao čin srpskog priznanja „oficijelne hrvatske istine“ o ratu devedesetih.

Ako se bude istrajavalo na takvoj interpretaciji Miloševićevog odlaska u Knin, onda bi i sam dolazak Miloševića bio politički promašaj i još jedna jednokratna politička upotreba odnosno zloupotreba srpskih predstavnika.

U svakom slučaju taj čin, kao i najavljeni odlazak predsjednika Zorana Milanovića i ministra Tome Medveda na obilježavanje zločina nad Srbima u Gruborima nagovještavaju začetak spremnosti da se prevladava u oba naroda dominantna crno-bijela slika rata i doprinosi, kako jedan novinski naslov glasi, „smirivanju Oluje“, daje nadu da se ima i želje i volje da se ide naprijed, da se gleda u budućnost, kao i da se počne upuštati u teški mukotrpni posao suočavanja sa vlastitom tamnom stranom rata.

U svakom slučaju za pozdraviti je taj ljudski i politički težak korak koji čini Milošević, a na koji se odlučio jer želi doprinijeti, kako sam kaže, građenju atmosfere pomirenja i dijaloga.

Obilježavanje „Oluje“, i na srpskoj i na hrvatskoj strani, i ove godine pokazuje da, kada je riječ o interpretacijama rata, još uvijek se suočavamo s posvemašnjim odsustvom spremnosti da se on sagledava u cjelini a ne selektivno i jednostrano.

Po tko zna koji put, i na srpskoj i na hrvatskoj strani, čujemo samo nacionalne monologe odnosno crno-bijele analize uzroka ratnih sukobljavanja, bez spremnosti da se podsjeti i na vlastitu tamnu stranu rata i naš doprinos nacionalnim sukobljavanjima, ljudskoj destrukciji, patnjama i stradanjima drugih.

Takvi skupovi i takva slavljenja i komemoriranja u jednonacionalnom formatu cementiraju podjele i ne omogućavaju da rat završi.

Nama je potrebna priča odnosno istina o ratu devedesetih koja neće biti motivirana nacionalnom pripadnošću, koja neće biti ni samo srpska ni samo hrvatska, već i hrvatska i srpska, a to je ona koja će priznati stradanje građana druge nacionalnosti i koja će osuditi i zahtijevati da se distancira od politika koje su ih uzrokovale, a koje su sažete u šovinističkim političkim projektima: Krajina u Hrvatskoj bez Srba i Krajina izvan Hrvatske bez Hrvata.

Teško je dakle govoriti o perspektivi srpskohrvatskih odnosno hrvatskosrpskih odnosa, ako se budu zaobilazila, kao što kaže Latinka Perović, najbitnija pitanja: „karakter rata, odgovornost za njegovo započinjanje i raspirivanje, kao i za neviđenu svirepost u počinjenim zločinima.

A ako u njima, kao bitnim, ne dođe do nepristrasnog približavanja i istorijskog sporazuma – kako onda naći rešenje za pitanja izvedena iz njih, kao što je, na primer, teško i bolno pitanje izbeglica.

Racionalna, argumentovana i surovo objektivna razjašnjenja suštinskih pitanja ne mogu se odlagati za neku daleku perspektivu.

Naprotiv, bez dugoročne, tolerantne i miroljubive koncepcije u tim pitanjima mogući su razni tehnički aranžmani, koji neposredno mogu biti i korisni, ali se ne mogu obogaćivati i učvršćivati temelji zdrave i plodotvorne perspektive za sve.

Ako je poželjan cilj odnosa između Srba i Hrvata nestanak nepoverenja među njima i smanjenje rizika novih sukoba, onda, uz politiku malih koraka, mora se, bez odlaganja, ići i na razjašnjavanje suštinskih razlika i sporazum u bitnim pitanjima.“ Bez razjašnjavanja suštinskih razlika i sporazuma u bitnim pitanjima teško ćemo izaći iz rovova prošlosti.

Autor je predsjednik Upravnog odbora Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju, nekadašnji sekretar Ustavne komisije Hrvatskog sabora i šef kabineta dr Stipe Šuvara u Predsjedništvu CKSKJ