Pretvaranje u beskičmenjake 1

Od davnina je u narodu (ovom našem) utemeljeno verovanje o njegovoj veličini, istoriji, mitovima, tradiciji i kulturi – ali samo zato što, opijeni svojim nacionom i s manjkom obrazovanja, nedovoljno poznajemo druge.

Ili, ako i imamo neka saznanja o tome, njima pridajemo daleko manji značaj – što je donekle i razumljivo.

I nije česta pojava da se u narodu takve mitske tradicije neki mitovi otelotvore u stvarnosti, u kojima mi i sami postanemo njihovi junaci ili savremenici i tako se (kao u onoj TV emisiji) izvede realan dokaz da su mitovi mogući kao stvarnost.

Elem, postoji jedna priča o siromašku koji je izrodio desetoro dece – što je pojava vezana uglavnom za siromašne kuće – i, u nemoći da nejač prehrani, prizivao Boga da ga uzme sebi. I dopre tako taj vapaj očaja do samog Boga, i milostivi Bog se smilova (kao što se, najčešće, i smiluje nad svakim nevoljnim stvorom) i prizva ga pred sebe. Bože, pomagaj, pade ničice siromah pred Bogom – nema mi povratka pred gladna usta moje dece. Idi, reče mu Bog, uzmi deset mačaka – za svako dete po jedno mače, i dođi mi za mesec dana.

I prođe mesec, a siromašak ležaše ponovo ničice pred Bogom: Bože, još je teže!

Idi, reče mu milostivi Bog. Uzmi i deset pasa. Odnesi ih kući i podaj deci – za svako dete po psa. I dođi da mi kažeš kako ti ide.

I prođe novi mesec, a siromašak ponovo pade pred božja stopala: Bože, uzmi me. Moj život nema smisla više jer je moja nemoć potpuna!

Idi, reče mu blagim blasom milostivi Bog. Vrati se u dom i oteraj onih deset pasa, pa za mesec dana dođi da mi kažeš da li ćeš moći da podižeš porod.

I ponovo siromašak ležaše pred Bogom: Kako je, brižljivo se oglasi Gospod. Malo je lakše, Gospode. Ali je i dalje teško izdržati.

Idi, sine moj, reče mu Bog, oteraj odmah i onih deset mačeta, pa za mesec dana se vrati da mi kažeš možeš li opstati s porodom.

Hvala ti Bože svemogući, ljubio je siromašak božja stopala kroz mesec dana. Sada se može nekako preživeti.

Vreme u kojem smo mi, koji smo nakupili više decenija za vratom, pregurali svršetak prošlog i početak novog veka – vreme u kome smo mi odgajali naše porode – kao da je preslikano iz ove priče.

Pre pola veka, predsednik jedne velike sile postavio je svojim podanicima zahtev da se moraju zapitati šta su oni učinili za svoju državu, a ne šta je država učinila za njih. Odgovor na takvo pitanje u našoj državi (ako ona to jeste, a imam opravdanu bojazan da nije tako) je jasan i nedvosmislen. I ne samo aktuelna vlast već i ona sa početka ove drame (iz čijeg trulog panja je i ovaj izbojak) dala nam je priliku da činimo za državu. Od plata koje su dostigle deset maraka, do nezakonito oduzetog dela neotuđivo zarađenih penzija.

Ne bih da se, u ovom pisanju, bavim istorijom, ali nakon veka u kome smo bili jedna od nacija sa najvećom ekspanzijom u Evropi, u sledećem smo dospeli na rub bede i rub srama. I nismo se samo odricali materijalnih prinadnežnosti – odricali smo se i tradicije i vere, i došli smo u ovo doba.

Možda smo se, u najvećem, vratili Bogu jer se Bog i majka prizivaju samo u najtežim trenucima, ali nam Bog, pravi Bog, još ne pokazuje svoje lice, još ne čujemo blagost njegovog glasa.

Namesto njega, slovi samoproglašeni Bog: uzima, vraća, odlučuje, presuđuje. Svako jutro donosi nove prekretnice, u svako podne teatralnim pokretima u širokim rukama pokazuje nam nevidljivo sunce, svake nam večeri kaže šta smo upravo izbegli njegovom zaslugom – i tako, nas, uz spasenje, pošalje u snove pune mora. U toku takvih dana prestali smo više da pamtimo i šta je bilo još juče – šta nam je ko uzeo, šta ko izrekao u prazno…

Elem, u jednoj naučnoj laboratoriji – ne znam u kojoj zemlji, čitao sam odavno – vršen je ogled nad crvima: Postavljene na podlozi u mraku, izlagali su ih najpre svetlosnom efektu – jakom bljesku – a nakon tačno dvadeset sekundi bolnom strujnom udaru – šoku. I crvi su grčili svoja mekana tela. Nisam zapamtio koliko dugo su vršili taj deo ogleda. A onda su ih samo izlagali svetlosnom efektu, a ne i strujnom udaru.

Ali su crvi, tačno u dvadesetoj sekundi, počinjali da se grče.

Zar je moguće – treba se zapitati – da smo toliko slomljeni, toliko dehumanizovani, toliko uniženi, toliko dekomponovani u beskičmenjake poput crva – da, bar poput njih, nismo zadržali tek sposobnost sećanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari