Vučić je suštinski razvlašćen 1

Ovih dana je uspostavljen konsenzus među analitičarima da suštinskih promena u vlasti neće biti, te da će Vučić zadržati politički značaj i ulogu koji je imao do izbora za predsednika. Stvari su, ipak, malo složenije.

Vučić je kritikovan zbog ponavljanih tvrdnji da se neće kandidovati za predsednika. Zaista, pokazalo se nestinito. Međutim, ne treba spremno pretpostaviti da je on zaista imao želju da napusti mesto premijera. Naprotiv, verujem da mu je novi položaj veoma nemio.

Predsednik nema u svojim rukama sredstva za sprovođenje praktičnih politika. U drugim polupredsedničkim sistemima predsednik ima načina da dirktno utiče na vladu. On može da saziva zasedanja vlade, da joj predlaže dnevni red, da učestvuje u radu vlade i da joj predsedava. U Srbiji nema ijedne od ovakvih mogućnosti. Čim je vlada izabrana, ona odgovara samo parlamentu.

Problem za Vučića je što ne želi da ispusti iz ruku konce kontrole i nema poverenja u svoje saradnike. Argumenata je na pretek. On je očigledno birao na najviše položaje ljude u koje je imao ličnog poverenja i koje poznaje godinama unazad. Čak i ovako odabrane saradnike je javno kritikovao u više navrata. Povrh svega, SNS je na kongresu 2016. razdvojio državne i stranačke funkcije, ali sa izuzetkom samog Vučića. Smenjeno je svih šest ranijih potpredsednika stranke, a postavljena su četiri nova. Ovako se umanjuje mogućnost nanošenja štete Vučiću, u slučaju da dođe do neslaganja u stranci ili vlasti. Ako se neko u vlasti protivi Vučiću, neće imati podršku stranke i obrnuto. Ovakva praksa je neuobičajena u demokratskom svetu, jer premijeri biraju najbliže stranačke saveznike na ključna mesta u ministarstvima.

Stoga je Vučić bio iskren kada je ponavljao da ne želi da bude predsednik. Njemu je najviše odgovarao pređašnji aranžman: Nikolić ne ometa vladu, „ne zvoca“, i nema kanale uticaja da izazove Vučićevu moć. Ovo je, naravno, važilo dok su predsednički izbori bili još daleko. Vučić se kandidovao 2017. jedino zato što bi sa svakim drugim pobeda SNS–a bila vrlo neizvesna, naročito u, eventualnom, drugom krugu. Vučić neće ikada priznati, ali njemu je pređašnji položaj premijera bio daleko draži od sadašnjeg.

Predsednik Vučić nema direktna sredstva kontrole vlasti. On zadržava ulogu autoriteta u stranci i preko nje može da kontroliše vladu. Ipak, ova kontrola je indirektna. S obzirom na njegovu izrazito nepoverljivu prirodu, neće se njome zadovoljiti. Upravo je zato izabrao ličnost za premijera koja nije u vrhu SNS–a. Štaviše, Ana Brnabić, koja je sama po sebi bez političkog autoriteta, neće biti „u celosti“ predsednik vlade. Naime, Brnabićeva bi trebalo da bude „tehnički“ premijer, a „politički premijer“ bi trebalo da bude Dačić, u kojeg Vučić ima „apsolutno poverenje“.

Vučić će morati da uloži veći napor da osigura svoju ulogu centralnog političkog autoriteta. Upravo je ovo razlog organizovanja dvostruke političke „svetkovine“ povodom inauguracije. Smisao svečanosti u Palati Srbija je bila da Vučić stavi do znanja stranci, vladajućoj koaliciji, Srbiji i svetu da je on i dalje centralna politička ličnost. Kako je još Orvel sugerisao u „1984.“, ljudi se ne bune ako nemaju misao o pobuni. Stoga je Vučić želeo da simbolički pokaže svima da njegov autoritet nadkriljuje sve druge u Srbiji i da nema smisla da pomisle da se on više ne pita za konkretne politike. Inače, s obzirom na Ustav, zaista je vlada ta koja se pita.

Potvrđivanje Vučićevog autoriteta je smisao javnih napora u SNS–u da sakupi potrebnu većinu poslanika za izbor Brnabićeve. Time je želeo da afirmiše autoritet u stranci i državi. Veoma je neobično da stranke pokazuju unutrašnju neslogu jer tako izgledaju neubedljivo. Međutim, razlog višednevnog prebrojavanja većine i nije bio da se očuva jedinstvo stranke, već da se afirmiše uloga predsednika.

Stoga, neće sve funkcionisati kao pre Vučićeve inauguracije. On je suštinski razvlašćen. Do sada je po prirodi funkcije predstavljao politički autoritet. Sada će morati da se svojski potrudi. On će u budućnosti nastojati da simbolički nameće svoju ulogu. Njegova nepoverljivost prema saradnicima neće nestati – naprotiv. Treba očekivati njegovu veću potrebu da pokaže nadmoć nad njima. Okosnicu rada vlade činiće sve oprobani kadrovi, koji će verovatno još više morati da afirmišu ulogu predsednika. Njima je ovaj posao već poznat. Sada, kada predsednik neće formalno donositi odluke, oni će morati još više da se potrude da mu pokažu zahvalnost.

Da li će uspeti da ispune Vučićeva očekivanja veliko je pitanje. Tadić, u sličnoj ulozi predsednika države i stranke, nije uspeo da obuzda unutrašnju borbu funkcionera DS–a. Milošević i Tuđman su tokom devedesetih veoma često menjali ministre u vladama. Sasvim je moguće da se „crv razdora“ pojavi i u redovima SNS–a. Ovo je pojačano time što je uloga SNS–a u vladi je zapravo smanjena. Sa povećanjem udela za SPS i sa nestranačkim ministrima, potencijalni „kolač“ za SNS se smanjuje. Već je dobro poznato da je vladajuća stranka u Srbiji „biro za zapošljavanje“. Smanjeni potencijal SNS–a da „udomljuje“ kadrove može da pojača unutrašnje nepoverljivosti u stranci. Sve u svemu, Vučića čekaju veći izazovi da kontroliše svoju stranku nego kada je bio premijer. Od njegove sposobnosti da pronalazi nove političke teme i daje nova obećanja koja mogu da drže podanike na gotovs (kao dolazak milijardi, velikih firmi, „Beograda na vodi“) zavisi koliko će se njegova popularnost održati.

Autor je master politikologije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari