"Broj učesnika nije jedina vrednost skupa - i nije Guča samo narodna muzika" 1Foto: EPA/DRAGAN KARADAREVIĆ

U vikend rubrici Pitanje&Odgovor vašeg lista i portala upit je glasio: „Šta mislite o Saboru u Guči i da li ćete ga posetiti„.

Tekst u nastavku me je veoma pogodio izborom sagovornika, odnosno njihovim gotovo unisono ignorantskim ili odbojnim stavovima (doduše, spakovanim u lepe fraze).

Vrednosti Festivala u Guči i muzike na njemu prezentovane, odavno su neupitne, bar za domaću javnost.

Tokom dugog niza godina, počevši od svega četiri orkestra proširilo se na događaj za koji učesnici moraju proći kvalifikacije. Međutim, nije broj učesnika jedina vrednost ovog skupa.

On je u Srbiji (a i mnogo šire) presudno uticao na nastanak autentičnog zvuka, na podizanje kvaliteta orkestara, na ozbiljni pristup aranžmanima i na formiranje izvanrednih izvođača (trubača, hornista pa i tubista). I nije ni to sve.

Zvuk Guče je danas brend u muzičkom svetu. Zvuk je autentičan, snažan, potpuno jedinstven, lako prepoznatljiv i pogodan za miksovanje u različitim kombinacijama.

Nekoliko naših orkestara je sviralo i snimalo sa najpoznatijim džez orkestrima (za primer: CD Frank London i Boban Marković).

Stalni gosti festivala bili su mladi trubački orkestri iz Francuske. Nekoliko godina je bio organizovan i koncert stranih duvačkih orkestara iz susedstva a i sa Zapada (u drugom slučaju su pretežno, ali ne isključivo članovi bili naši ljudi). I nije Guča samo narodna muzika.

To je mesto gde se uz tonove naše muzike provlače i zvuci i ritmovi sa svih strana sveta, uz taktove džeza i popularne muzike. Ako, recimo, odslušate orkestre Bobana/Marka Markovića ili Dejana Petrovića, nećete znati u kom delu planete se nalazite.

Takmičenje kao forma festivala bila je neophodna motivacija učesnicima, mislim da je presudno uticalo na omasovljenje dok festival nije postao atrakcija sama za sebe (komentar na jedan od odgovora u anketi).

Nije mi namera da branim određenu vrstu muzike ili zvuka.

Ovo pišem kao poklonik izrastao na pop, bit i rok muzici, kasnije ljubitelj džeza i slušalac ozbiljne muzike. Jedino što me nikada nije privuklo (dapače žestoko me je iritiralo) bila je novokomponovana „narodna“ i turbo folk estrada.

Niti jednu od svojih prethodnih fascinacija nisam zapostavio kada sam posredstvom Guče osamdesetih godina postao poklonik srpskih trubača.

A bio sam kupljen već posle prvih taktova Sa Ovčara i Kablara koje je gromoglasno zatrubila stotina trubača na otvorenoj poljani Guče najavljujući završnu priredbu (1980. i neke).

Komercijalni faktor koji zadnjih godina preovladava, nije bitno naštetio festivalu, čak mnogi od mladih ljudi će se, nenameravano, po prvi put sresti sa brojnim kvalitetnim trubačkim orkestrima i imati priliku da zavole taj zvuk.

Autor je IT inženjer u penziji

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari