Kome treba nauka? 1

Nije baš da nema odgovora na pitanje zašto mladi i obrazovani ljudi odlaze iz Srbije.

Uobičajeno objašnjenje da su u inostranstvu mnogo bolje plaćeni, samo je na prvi pogled razumljivo.

Međutim, kada pitate one koji su otišli ili se spremaju to da učine, obično čujete da su rezignirani jer obrazovanje u koje su uložili mnogo vremena i energije ovde nikom nije potrebno, da ih sredina u kojoj rade, ako su do toga i došli, ne podstiče i ne uvažava, da nemaju mogućnosti za napredovanje i razvoj naučne karijere.

Još više kažu da ih boli to što bi njihov rad doprineo razvoju društva i privrede, ali da se šanse umesto stručnjacima pružaju politički podobnima.

Samo jedan od drastičnijih primera je slučaj mladog naučnika Živka Ćurčića sa Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, koji je dobio otkaz jer je u Danasu i na Fejsbuk grupi „Naučnici bez cenzure“ progovorio o preprekama postavljenim njegovom istraživanju.

Naveo je i da se njemu kao i drugim naučnim saradnicima ne dozvoljava da učestvuju u projektima koje finansira ili državni Fond za nauku ili međunarodne finansijske organizacije, poput Evropske banke za obnovu i razvoj.

Pokušao je i da alarmira Ministarstvo prosvete i nauke, zbog najavljenog gašenja centra za šećernu repu, jednu od značajnijih kultura na ovom području, ali odgovora nije bilo.

Umesto toga, laboratorija u kojoj je prvi u svetu otkrio uzrok truljenja korena te biljke i želeo da nastavi istraživanje, potraži lek za tu bolest – biće demontirana a oprema, remontovana pre nekoliko godina, isečena.

Umesto repe, istraživači nacionalnog Instituta baviće se alternativnim kulturama, šifranikom, slačicom i lanikom, vrstama koje domaći ratari ili ne poznaju ili ih gaje na minornim površinama.

U Institutu kažu: isplativije je.

Ne objašnjavaju za koga i da li je profit jedini kriterijum kada se određuje sadržaj institucije od nacionalnog značaja.

Samo kroz ovaj, ne i jedini primer ni usamljen slučaj, prelama se slika odnosa države i vlasti prema ljudima od nauke.

Jasno je da u ovom slučaju postoji i pravna dimenzija, nedoumica kako može neko da dobije otkaz zbog toga što je javno izrekao da se ne slaže sa postupcima rukovodstva državnog Instituta.

To će, verovatno rešavati sud.

Ali društvo i vlast pre svega morali bi da odgovore i na ona druga, etička pitanja: Da li su naučnici zaista slobodni da određuju predmet svog interesovanja, kako to stoji u zakonu?

Da li državne institucije svoje sadržaje mogu da određuju rukovodeći se samo trenutno ostvarivom dobiti?

Da li je novac jedina mera svega?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari