Zakasnela solidarnost sa novosadskim pritvorenicima 1Foto: FoNet/021

Bilo je potrebno dva meseca kao i to da uhapšena profesorka Marija Vasić započne štrajk glađu i žeđu, pa da bi tema hapšenja novosadskih aktivista postala broj jedan u Srbiji i da bi se studenti i građani odlučili da blokadom suda izvrše pritisak kako bi se pritvoreni pustili.

Iako je već to veče, kada je njihov prisluškivani razgovor objavljen na svim televizijama sa nacionalnom frekvencijom na kojima im je Dragan J. Vučićević već presudio, svima trebalo biti jasno da nema ni „z“ od zakonitosti u ovom procesu, svi su brže-bolje potrčali da se ograde od onoga što su izgovorili, jer je u tom trenutku to odudaralo od plana kako bi trebao da izgleda protest 15. marta.

Prvih nekoliko dana nakon njihovog hapšenja, oni su bili tek ponegde vest u nezavisnim medijima, jer, eto, to tada nije bilo popularno, a i studenti su se ogradili- što je ravno Svetom pismu.

Da nije bilo upornih pojedinaca, advokata aktivista, ali najpre profesorke Marije Vasić, koja se odlučila da ozbiljno ugrozi svoj život, ne samo štrajkom glađu, već i žeđu, veliko je pitanje da li bi se stvorio ovoliki pritisak i medijska pažnja.

Kao društvu, ove zakasnele reakcije iskazivanja solidarnosti nam se uporno ponavljaju, što najbolje oslikava i pad nadstrešnice u Novom Sadu.

Iako je i pre pada nadstrešnice bilo velikih tragedija za koje je u manjoj ili većoj meri kriva vlast i brojnih afera koje su trebale da pokrenu nezadovoljstvo koje sada gledamo, sve je to godinama prolazilo bez adekvatne reakcije.

Onda smo se odjednom setili da je „nešto trulo u državi Danskoj“ tek kada su se tone betona sručile na nedužne ljude usmrtivši njih šesnaestoro i to zbog korupcije i nečijeg javašluka.

I u slučaju pritvorenih aktivista je slična situacija.

Ne radi se ovde o nekih šest aktivista, već o tome da će, ukoliko ovo prođe, postati sasvim normalno da nas Vladimir Orlić i BIA prisluškuju u spavaćim sobama, a mi ćemo da se probudimo jednog jutra i zapitamo se kako se ovo desilo.

Onda ćemo besni da tražimo pravdu na ulici, da protestujemo, šetamo i da očekujemo da će dugo zapostavljani problem, na koji smo svi žmurili, da se reši za tri dana.

To ne biva.

Ne mora baš uvek da se trpi do krajnjih granica. Ustvari, me mora da se trpi uopšte, a najmanje mora da se trpi bezakonje i bahatost jedne vlasti koja bi trebalo da služi narodu.

Mnogo je delotvornije reagovati odmah i problem koji preti da eskalira rešavati odmah u njegovom nastajanju.

Slučaj zatvorenih aktivista bi trebalo da nam služi za nauk, da se sutra neko od nas ne bi našao u istoj situaciji i da ne bi još neko morao da ugrožava sopstveni život kako bi ostvario svoja osnovna ljudska prava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari