Foto: Screenshot/Vimeo/ Peščanik

U stvari, tražili smo utočište u Srebrenici. Kao što znate, u to vrijeme Srebrenica je postala zaštićena zona UN i mi smo stigli ovdje kao izbjeglice. Bio sam prvi razred gimnazije u to vrijeme, 17 godina sam imao u julu ’95 – kaže na početku razgovora za Peščanik Nedžad Avdić, koji je 1995. preživeo streljanje u Petkovcima. Imao je 17 godina kada je zarobljen u Bratuncu.

U govoru koji je 11. jula ove godine održao na komemoraciji u Potočarima rekao je: „U tom organizovanom sistemu ubijanja dešavaju se greške kada vojnik propusti pregledati strijeljane. E ja sam njihova greška“.

Svetlana Lukić: Ko je bio još sa vama?

Nedžad Avdić: Majka, otac i tri mlađe sestre.

Svetlana Lukić: Gde ste bili kada su srpska vojska i Mladić, ušli u Srebrenicu?

Nedžad Avdić: Mi smo nakon nekoliko dana morali opet da bježimo, nakon što su vojnici UN napustili svoje punktove i otišli u bazu. S obzirom da je Srebrenica bila naše posljednje utočište, krili smo se, nismo znali kuda da idemo… Onda, morali smo da odlučimo gdje da bežimo. Majka i sestre su odlučile da idu u bazu UN-a u Potočare. Otac je odlučio da se priključi koloni. Čuli smo da treba kolona da ide prema Tuzli, da bježe ljudi i ko se osjećao da može da ide na taj put, on je išao… Bilo je pitanje za mene… Tako da sam ja odlučio da idem s njim, s obzirom da sam viđao mnoge masakre, zločine, ponašanja UNPROFOR-ovih vojnika u toku rata, i smatrao sam da oni nas neće zaštititi, ne mogu. Ja sam odlučio da idem sa ocem, i evo, danas sam preživio.

Svetlana Lukić: A vaš otac?

Nedžad Avdić: Moj otac nije. On je ubijen, u stvari ja sam oca odmah izgubio u tom haosu, zbog teškog granatiranja tamo gdje je ta kolona bila. Tamo je bilo 10-15 hiljada ljudi, uglavnom dječaka i muškaraca i jedan manji broj žena i djece. U tom haosu, oca sam odmah izgubio, i našao sam se među 15-ak hiljada ljudi… Otac je, na žalost, ubijen na jednoj drugoj lokaciji. Pronađen je u masovnoj grobnici. U stvari, strijeljan je iz blizine. Ja sam ostao na kraju te kolone, među hiljadu-dvije muškaraca.. Trebali smo ići prema Tuzli, a ja nisam znao gdje je Tuzla, samo sam znao da treba ići kroz minska polja i šume. Kolona je presječena i sjećam se samo da srpska vojska i policija zovu na megafone da izađemo, da se predamo, da ćemo biti tretirani u skladu sa svim ženevskim konvencijama. Ja sam nešto čuo o konvencijama, ali nisam znao šta to znači. Ali mi smo se i dalje krili i nakon što su oni obećali nama da nas neće ubiti, mi smo izašli.

Svetlana Lukić: Je l’ ste uhapšeni onda?

Nedžad Avdić: Mi smo izašli noseći ranjenike. Srpski vojnici su u to vrijeme ponašali se korektno i fer, sve dok nisu svi izašli iz šume, u stvari, htjeli su da namame sve ljude da izađu, da se ne bi neko sakrio… Nakon toga počinju torture, premlaćivanja, zlostavljanja i onda slijedi ono najgore… Mogao sam zamisliti da mogu ubiti jednog čovjeka, 10 ljudi, pa i stotinu, ali da ubiju sve to nikada nisam mogao pomisliti i još sebe u to ubjeđujem, kako je to moguće.

Svetlana Lukić: Sticajem okolnosti ste preživeli streljanje.

Nedžad Avdić: Kada pita neko: „Kako si se spasio?““, kažem: „Ne znam, Bog me spasio“… Bio sam pogođen u stomak, u ruku, u stopalo i nisam ni pomislio da bih mogao preživjeti.

Svetlana Lukić: Gde je ta lokacija bila?

Nedžad Avdić: Lokacija se nalazi 70-ak kilometara od Srebrenice. U stvari, to je jedno selo, Petkovci, kod Zvornika. U to vrijeme nisam znao gdje se nalazimo, s obzirom da su nas vozili na kamionima, zatvorena cerada. Sjećam se samo da sam virio kroz jednu rupu i uzimao kiseonik, s obzirom da je bio juli, jako, jako vruće unutra, ljudi su pili urin vlastiti… U stvari, kasnije ću saznati da je to škola u Petkovcima. Sjećam se razgovora ljudi na kamionu, dok su nas vozili, jedan od vojnika – vjerovatno njihov komandant – je rekao da se ne bojimo, da nas neće ubiti, da ćemo biti sa svojim porodicama u narednim danima i da nećemo imati večeru kad budemo zatvoreni u hangar, u Bratunac. Međutim, osjetio se sarkazam i ironija u njegovom glasu. On je znao za našu sudbinu. Naravno, mi nismo bili svjesni… Međutim, oni su imali plan za ubijanje i sve je bilo spremno…

Svetlana Lukić: Koga ste izgubili u ratu?

Nedžad Avdić: Pa, izgubio sam, ja ne volim da kažem „izgubio“, jer nisam izgubio, nego oni su ubijeni.

Svetlana Lukić: Izvinite.

Nedžad Avdić: Moj otac je ubijen. Moj amidža je sa mnom bio u školi. On je ubijen. Moja dva daidža, znači od moje majke dva brata, su ubijena; njihov sin; moja tetka je izgubila muža i tri sina i još mnoga bliža i dalja rodbina. I komšije. I naravno, svi oni koji su odlučili, neki moji rođaci – govorim o muškim rođacima – odlučili su da dođu ovde sa mojom majkom i sestrama, u bazu. Oni su odvojeni i ubijeni su na drugim lokacijama. Tako da, potpuno je svejedno bilo, da li odlučili se da idemo preko šume, da tražimo spas, da li odlučili da dolazimo u bazu UN, da tražimo utočište u Srbiji – bilo je potpuno svejedno. Imali smo jedino pravo da budemo ubijeni.

Ceo intervju možete pogledati na Pescanik.net.

Povezani tekstovi