Svašta čovek može da doživi i svakakvih duša da sretne na takozvanim književnim festivalima.

Na osnovu dugogodišnjeg iskustva mogu vam u poverenju reći da otprilike devedeset procenata cenjenog publikuma književnovečernjih i književnofestivalskih dogodovština nikada nije pročitalo nijednu knjigu gostujućih pisaca niti, pak, ima nameru da to ikada učini. Sa druge strane, ne može se reći da su hladnjikave sale biblioteka i kulturnih centara prazne. Jok, more. Često budu pune. A zašto ti muškarci i žene, od kojih neki s vremenom postanu pravi zavisnici od književnih večeri, dolaze da se basnoslovno dosađuju, sada ću pokušati da objasnim i vama i sebi.

Mada sumnjam da ću uspeti. Srbija je velika tajna, a književna Srbija još veća. Zna se da deo tih kompulsivnih posetilaca dolazi na književne večeri sporadi samopromovisanja u lokalnu intelektualnu gromadu. Ovako to ide: kada i kritičar i pisac kažu (i pročitaju) sve što su bili naumili, organizator svečano obznanjuje da je kucnuo čas da se cenjeni publikum uključi u diskusiju. I eto ti, ustaje ti hadžija (bude i hadžinica) i tokom petnaestominutnog postavljanja lažnog pitanja, svim učesnicima održi predavanje o raznoraznim smatranjima, po pravilu ubistveno dosadnim. Onda sedne i bajagi očekuje odgovor. Ne znam za druge, ali od mene ga nikada ne dobije. Pri tom ne osećam nikakvu grižu savesti. Ulaznice se ne naplaćuju. Svako je tu došao svojom voljom i na sopstvenu odgovornost.

Ima i takvih koji književne večeri vide kao političku tribinu, a gostovanje nekog autora nepoćudne političke orijentacije kao baš dobru priliku za obračun na levici ili desnici, zavisi od slučaja. Takve „najbolje“ volim. A i najdragoceniji su. Kako bih, da nije takvih, saznao koga sam i šta sam sve izdao. Takvi svati po pravilu „knjigu nisu čitali“, ali su čvrsto uvereni da se tu radi o otvorenoj izdaji. Za razliku od onih gorepomenutih, takvima vrlo rado odgovorim. A šta kažem, to pitajte njih.

Ipak, pre neko veče, cenjeni publikum je nadmašio samog sebe. Beše to na vedrom festivalu Bibliobus u Gradiški. Kada je nakon dvočasovnog, vrlo interesantnog razgovora (što je retkost), Teofil Pančićpočeo da veče privodi kraju, a ja većpočeo da se tresem od nikotinske krize, za rečse javila jedna starija gospođa. I pravo in medias res. „Volela bih“, rekla je dama, „da mi odgovorite na sledeće pitanje: da li ste vi priredili onu sramnu ujdurmu oko Ćosićeve Nobelove nagrade?“ „Jesam!“ Rekao sam. „Znala sam!“ Ponosno je rekla gospođa. Šta sam drugo mogao da joj kažem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari