Ljubav, poslednji deo 1

Otelo: Ja sam prevaren… da, zato što sam crn, i što nemam onu lakoću vođenja razgovora kakvu imaju mletački gizdelini, i zato što naginjem u dolinu godina. Bogme, s Dezdemonom je gotovo, ja sam prevaren, a olakšanje nalazim u odvratnosti!

Šekspir: Otelo, u sebe nesigurni, iz sebe izmešteni Otelo, žudi da čuje ono što će mu izazvati pomornu ljubomoru!

Otelo: Huljo, pobrini se da dokažeš da je moja ljubav kurva!

Šekspir: Otelo se uopšte ne pita da li je njegova ljubav kurva.

Otelo: Moja ljubav jeste kurva. Samo mi još nedostaje dokaz. Uverenje imam. Odluku imam.

Šekspir: Tvoja ljubav doista je kurva-ljubav. Jer, kakva je to ljubav ukoliko porađa samo ljubomoru?

Otelo: S ljubavlju će otići i ljubomora.

Šekspir: Šta kaže ovaj stari dečko? Ako nema ljubomore, nema ni ljubavi; ako nema ljubavi, nema ljubomore.

Otelo: Odbačen sam odande gde sam srce svoje pohranio, sa izvora, iz kojeg teče moja želja, odatle sam odbačen!

Šekspir: Ti si sam sebe odatle odbacio kad si prešao u hrišćanstvo…

Otelo: Šta, propovedniče, zar ja nemam pravo da biram sebi veru?

Šekspir: Ja to pravo nikome ne negiram. Ali, ti si iz islama prešao u hrišćanstvo ne iz uverenja, nego iz koristoljublja. Konvertirao si, kao što se danas dug u švajcarskim francima konvertira u evre! Ti si konvertit. Ali, to nije ni po’ jada. Ti si kolaboracionista. I to je bit tvoje ljubomore. Ti radiš za gospodu protiv sirotinje raje kojoj i sam pripadaš. Ti si svoje srce prokurvao. Otelo je, dakle, kurva, a ne Dezdemona. Ti služiš Veneciji, a Dezdemona se osmelila da joj se usprotivi.

Dezdemona: Moja otvorena pobuna, prezir prema bogatstvu, neka proglase svetu da sam zavolela Mavra da bih s njim živela!

Šekspir: To si već rekla pred ocem i pred duždom, pred celom Sinjorijom, i pred crnim ovim gospodinom.

Dezdemona: Da, moja pobuna je otvorena. Moja pobuna je javna.

Otelo: Ovo su zmijski jezici! Bogme, s njom je gotovo, ja sam prevaren, a olakšanje nalazim u odvratnosti! Olakšanje nalazim u odvratnosti koja je ljubomora!

Šekspir: Kako li se taj crni gad, sami đavo, moli kad je sam sa sobom? Klanja li kad uđe u klijet svoju? Da li klanja, ili se moli? To se pitamo mi, beli evropski hrišćani i čitava Venecija s nama, otkad je u nju stigao general Otelo da joj služi kao zadovoljni rob. I kako prči, taj muslimanski crni ovan koji je prodao veru za večeru, takođe se pitamo! On cepa našu ružičastu Dezdemonu kao jabuku, dok prodire u nju, tesnu, čednu. Te bludne slike u našoj imaginaciji natopljene su najgrozomornijim rasizmom. U njima, mi, beli hrišćani, čuvamo sav strah od drugog i svu mržnju prema tom drugom. U njima, istovremeno, nalazimo najperverznije svoj užitke.

Jago: U jednoj od najlepših palata naše Venecije, šta li sve radi sad Otelo Dezdemoni, beloj, krhkoj, nevinoj, oličenju našeg morala i vernosti, taj najpotentniji od svih muškaraca u Veneciji, taj robusni, divlji, crni paganin, Otelo? Oh, kakve li joj samo užitke zadaje, i kakav li joj bol pričinjava, kakve joj mi ne bismo mogli ni umeli da pružimo?!

Šekspir: Tako vape naše fantazme, nesrećni Otelo. U njima, ti, po našoj hrišćanskoj, evropskoj civilizaciji seješ seme tame. I ti to dobro znaš, i to te muči do dna duše. Ta muka je izvor tvoje ljubomore, jer ti ne veruješ jedinoj osobi od poverenja u celoj Veneciji, isključivo njoj ne veruješ – Dezdemoni!

Dezdemona: Ja sam se odrekla tolikih plemenitih prosaca, odrekla sam se i svoga oca, i otadžbine, svih svojih prijatelja, svog porekla, statusa, i udobnog života. Zašto? Zašto sam se odrekla tolikih plemenitih prosaca? Zašto sam se odrekla svog oca? Zašto sam se odrekla svoje otadžbine? Zašto sam se odrekla svih svojih prijatelja? Zašto sam se odrekla svog porekla, statusa i udobnog života u očevom raskošnom domu? Zašto sam se udala za dvostruko starijeg Otela, Mavra? Zar zato da bih ga varala s Kasijem ili ma kojim drugim, koji mi je, kao i ma koji drugi, mogao biti zakoniti muž, da sam to htela, da sam to želela? A što sam želela? Šta je bila moja želja? Šta jeste moja želja? Želja i biće?

Otelo: To su zmijski jezici! Ustaj, crna osveto, iz svoje šuplje jazbine; prepusti, o ljubavi, svoju krunu i presto u srcu nasilnoj mržnji, koliko god to krvav posao bio!

Šekspir: Ja znam državu; ja znam Sinjoriju: koliko god se gadila Otela i mrzela ga, kao što mrzi muke paklene, otpustiti ga ne može bez štete, zbog nužde sadašnjeg života, jer je Otelo određen, uz takvu jednoglasnu podršku, za rat na Kipru, koji je upravo buknuo, a u svom ljudstvu Sinjorija nema drugog njegove sposobnosti da joj vodi taj krvavi posao. Uprkos tome, njeno vjeruju je nepokolebljivo! O tebi, crni generale, sjajni slugo, u tajnim službama Sinjorije, dakle, u srcu njene kulture, stoji zapisano: kao što je izdao islam, izdaće i hrišćanstvo. Tako kako danas ratuje protiv polumeseca s nama, sutra će ratovati protiv krsta, protiv nas. Kao što se bori protiv svog naroda za nas, boriće se sa svojim narodom protiv nas. Jednom rečju, braćo u Hristu, verujmo mu manje nego samima sebi!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari