Vojislav-Gelevski-„Ista supstanca koja stvara crni tuš, ugalj i čađ kristališe i u savršeni, vječni dijamant. I najniže i najdragocjenije izvire iz jednog jedinog elementa“, kaže multidisciplinarni umetnik Mladen Hrvanović, autor, kreativni direktor i čovek koji je dao ime časopisu LiceUlice.
Povodom izložbe „ALL IN“, nedavno održane u Galeriji Neon, Hrvanović za Danas govori o karbonu, umetnosti bez rezervnog plana, društvenoj odgovornosti umetnika i položaju savremene kulturne scene u Srbiji.
Vaša izložba se zove „ALL IN“, a vaši inicijali su „MHR“. Da li su ova dva koncepta povezana, jesu li u balansu ili koliziji?
– MHR je Maximum Heart Rate, medicinska granica između života i kolapsa. „ALL IN“ je egzistencijalni stav, ulog bez rezerve. Jedno opisuje stanje, drugo opisuje odluku. Zajedno ta dva koncepta su povezana jer opisuju čovjeka koji je naučio da radi samo na maksimalnom kapacitetu jer svaki drugi način rada za njega nije rad nego čekanje.
Posmatrač može ova dva koncepta da poveže tako da ih shvati i kao dva ulaza u isti prostor. MHR je biološki kod – puls, tijelo, granica izdržljivosti i imaginacije. „ALL IN“ je moralni kod kada stvaraš i živiš umjetničku praksu bez rezervnog plana, bez sigurnosne mreže. Kada uđete u galeriju i stanete pred beton, bronzu ili karbonske slojeve, oba ta koda su tamo prisutna. Nije to puki brend ni marketing. To je nekako opis metode i cijene koju ta metoda povlači sa sobom.
Izložba se sastoji od više celina i različitih medija. Kojim pitanjima se bavi svaka od njih?
Više je cjelina u konceptu izložbe koje nisu strogo tematski odvojene, već su faze jednog procesa.
Kod. Materija. Tenzija ulazi kroz karbon i geologiju, materiju koja nosi pravorijeme u sebi. Karbonski pejzaži su presjeci, ne prizori. Tu je sloj na sloju kao dokaz pritiska koji je morao negdje ići.
Stratigrafija pritiska se očituje u skulpturi Vice 0.3, u čijem je središtu stotinama godina staro maslinovo drvo koje lebdi unutar betonskog prstena, sapeto inoks sajlama. Ta cjelina bavi se pitanjem stega i sloboda, sapetosti, razapetosti i istovremenog pokušaja očuvanja karaktera cjelovitosti bića podložnog spoljašnjim uticajima i unutrašnjim tenzijama, koje ostavljaju duboke brazgotine.
Arheologija autoriteta ulazi kroz Monument Found, intuitivno pronađene kamene objekte koji su intervencijom zlata, lapisa, čelika i ljudske ruke vođene srčanim pulsom podignuti iz anonimnosti u status spomenika. Tu se i postavlja pitanje vrijednosti savremene umjetnosti: ko odlučuje šta je umjetnost, šta je monument, šta je bezvrijedan kamen.
Geografija intime sažima spoznaju kako geografija određuje intimu, a intima određuje geografiju. Komiža nije ista za sve koji su je vidjeli. Za mene je ona tačka u kojoj mogu uhvatiti susret spoljašnje svjetlosti i unutrašnjeg pritiska na prozorskoj rešetki stare otočke kuće. To nije prikaz samog mjesta, već trag stanja u kome je to mjesto bilo doživljeno. Prolazni utisak jednog jutra pretočen u trajni trag procesa, u geografiji duboko utkanoj u mene baš kao što su slojevi karbona utkani u stijene.
Geometrija koda obuhvata svjetlosne radove i digitalne radove koji istražuju granicu između algoritamskog koda i manuelnog traga. Oni propituju mene u urbanom tkivu i socijalnom krvotoku našeg društva.
AI Whisper, na primjer, instalacija je koja simulira moguću realnu situaciju u bliskoj budućnosti. Taj moment interakcije između umjetnika – stvaraoca i umjetnika AI korisnika kao proces između njih dvoje umjetničko je djelo jer za mene umjetničko djelo nije proizvod i nije predmet predviđen da jednostavno postoji. To je trag trenutka u kojem se misao, emocija i materijal sjedinjuju.
Svako djelo postaje svjedočanstvo procesa, fragment vremena, rođen iz inspiracije, ne iz trgovine, iz istraživanja i unutrašnjeg iskustva. Tako je i AI Whisper refleksija jednog momenta iz procesa stvaranja.
Karbonskim pejzažima i karbonu kao elementu posvećujete posebnu pažnju. Kada je počela ta fascinacija i da li se kroz karbon reflektuje ono s čim se svet danas suočava?
Sve počinje na Visu. Ja sam iznutra Višanin. Želim da budem viški i komiški, tačnije Rukavac, Širokovac, Južni arhipelag. Tamo težim, tamo želim, za to se borim, tamo spavam i tamo sakupljam energiju za MHR, za najdelikatnije ideje, inspiracije, tuge, ljubavi i bola i sve što je potrebno za ozbiljno umjetničko djelanje.
A kad ste takvi, onda vas otok časti stalno duplom rundom u najrazličitijim oblicima, predmetima, ljudima, znanjima, iskustvima, odrazima, sjenkama, toplinama, ljubavima, čežnjama, tugama i svime onime što je potrebno za ozbiljan kreativni proces. U takvom jednom procesu mi se počeo definisati i element koji omogućuje materijalizaciju trodimenzionalne veze – ugljenik, karbon.
Kad shvatite koji je to element, tu nema fascinacije, već su to činjenice. Ono što je doista fascinantno jeste proces, proživljavanje i razigranost prilikom istraživanja teme karbona.
Nije to bio početno intelektualni interes, više fizička reakcija na materijal koji u sebi nosi paradoks: ista supstanca koja stvara crni tuš, ugalj i čađ takođe kristališe u savršeni, vječni dijamant. Najniže i najdragocjenije izvire iz jednog elementa, jedno te isto je u svojoj biti, a opet različitih pripisanih vrijednosti. I mi kao bića satkana od istog elementa stalno plovimo između sličnih kontradiktornosti i polarnosti.
Karbon nije metafora za svijet, on je zvjezdana prašina ugrađena u svaki živi organizam, upisana u DNK, udiše se i vraća. On je element koji i stvara materiju i toj materiji daje složenost potrebnu da misli i osjeća.
Kada danas gledamo klimatsku krizu, govorimo o ugljeniku. Kada govorimo o životu, govorimo o ugljeniku. Kada govorimo o vrijednosti – dijamant je ugljenik pod pritiskom. Moramo da volimo svaki atom karbona, da nam svaki bude dragocjen, kao što je meni Vis. Taj pritisak je ono što čini razliku između MHR-a na Visu i MHR-a u zatočeništvu u Beogradu.
Radili ste na velikom broju ceremonijalnih manifestacija. Može li danas umetnik da opstane ako se ne bavi i komercijalnim projektima?
Teško, osobito na ovim prostorima. To zapravo nije samo ekonomsko pitanje ili izbor, to je pitanje integriteta koje svaki umjetnik mora da riješi za sebe, iznova, za svaki projekat.
Naravno da vam je lakše na tom putu kad ste rođeni pod sretnom zvijezdom i kad vas konstantno obasipa zvjezdana prašina. I kad imate tu čast da u životu imate Klarinu majku i Luninu majku.
Ceremonijalni i javni projekti nisu nužno kompromis. Neka od najintenzivnijih umjetničkih iskustava imam upravo iz rada na velikim formatima, kada moraš da pokreneš i ispuniš stadion sopstvenom unutrašnjom energijom, kada hiljade tijela na neki način postaju dio materije i energije s kojom radiš.
Problem nastaje kada komercijalni projekat počne da oblikuje umjetnika, umjesto da umjetnik oblikuje projekat. Ja sam tu granicu prelazio i vraćao se. Nije uvijek ni lako ni elegantno. Ali ono što sam naučio kroz iskustva rada na projektima te vrste jeste da oni grade drugačiji mišić od galerijskih radova i da se taj mišić vidi u zapisima iz intimnih bilježnica umjetničke prakse.
Dali ste ime projektu „LiceUlice“. Da li umetnik danas ima odgovornost da učestvuje u društvenim procesima?
Umjetnik mora da ima tu društvenu odgovornost. „LiceUlice“ je nastao iz uvjerenja da umjetnost mora da izađe iz sistema koji je za nju predviđen, iz galerije, iz kataloga, iz zatvorenog kruga koji razgovara sam sa sobom.
Liceulice me i dan-danas inspiriše. Ulica nije romantična alternativa. Ona je test. Na ulici ne možeš da kontrolišeš kontekst, ne možeš da računaš na pripremljenu publiku.
Umjetnik mora da bude svjestan da je javni sudionik i da ima tu privilegiju da ima glas i za tiha društva koja nemaju glas. Naš je poziv da ispoljujemo taj glas. To je društveni čin, čak i kada se događa u najtišem ateljeu.
Kako vidite aktuelno stanje u srpskoj kulturi i umetnosti?
Vidim energiju koja nema dovoljno kanala. Ima izvrsnih umjetnika, ima ideja, ima generacija koje rade u uslovima koji će ih sigurno slomiti.
Ono što nedostaje nije talenat, nedostaje regulativa oko likovnih umjetničkih praksi. Nikada nije vraćen kvotni galerijski sistem, ne znamo šta znače žirirane, a šta nežirirane postavke. Mali ljudi ni ne znaju kako da opravdaju svoju vrijednost, kako da strukturišu svoju pojavnost na sceni. Nema nikakvih putokaza kako da krenete dalje u noći kada ste završili Likovnu akademiju.
Umjetnici su ostavljeni da budu samoučeni samuraji koji svoj opstanak mogu da pripisuju samoj sreći. Umjetničkoj kulturnoj sceni u Srbiji nedostaje prostor gdje možete da kažete: „Ja sam umjetnik i to mi je profesija“, mirnog srca i sigurne budućnosti.
Kulturnoj sceni u Srbiji fali da ima jednu zainteresovanu i motivisanu rubriku likovne kritike, barem u jednim novinama.
Također, nedostaje više kreativnosti u PR segmentu koji prati umjetničke prakse, što dokazuje da umjetnost nije u fokusu. A onima malo što ima dobrog oko umjetničke scene u Srbiji, punoj talenta pa čak i genijalnosti, treba stisnuti ruku i pogledati ih u oči i reći im – hvala vam, heroji.
Pojedine genijalne jedinke iz privatnog sektora koje shvataju bitnost umjetničkog laboratorijskog procesa i kreativnog istraživanja takve stvari ne prepuštaju slučaju, već ulažu ALL IN i prate umjetnike.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
