Izložba fotografija Rona Haviva „Sloboda“ od 9. juna u Endžio Hub-u

Izložbu priređuje nemačka organizacije forumZFD, kancelarije Sarajevo i Beograd, u partnerstvu sa prijedorskom Fondacijom za izgradnju kulture sjećanja, Fondacija IKS, u okviru obeležavanja 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini.

Ron Haviv poznat je širom sveta i jedan je od najznačajnijih fotografa današnjice.

Radio je u 100 zemalja sveta i fotografijom ispratio više od 25 ratnih sukoba.

Njegove fotografije imaju posebnu težinu i značaj kada je reč o zabeleženim scenama tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini, a posebno u okolini Prijedora, Banja Luke i Mostara.

Fotografije koje će biti prikazane u Beogradu, tiču se svih strana u ratu. To su autentični dokumenti koji su nastajali kako bi izazvali momentalnu promenu.

Sada postoje kao dokazi, kao dokumenti istorije i trebali bi biti podsetnik svima onima koji su na vlasti, ali i onima koji su ih izabrali, o tome šta se može dogoditi kada stvari odu u određenom smeru.

Devedesetih je fotografisao ratove na prostoru bivše Jugoslavije, a kao važno svedočanstvo o tom vremenu objavio je knjigu “Krv i med”.

Značajno je istaknuti da su njegove fotografije osvojile brojne svetske nagrade, čuvaju se u znamenitim muzejima i galerijama, a korišćene su i u sudskim procesima Haškog tribunala.

Javnosti je poznata jedna od najautentičnijih fotografija autora Rona Haviva koja je slikana u Bijeljini, 2. aprila 1992. godine i kojom je fotograf upoznao svet sa brutalnošću Arkanovih ljudi.

Izložba će biti otvorena do 16. juna 2022. godine.

Tekst Ron Haviva – uvodna riječ iz publikacije Sloboda

Najprije su počele kružiti glasine. Zatim su se pojavile dokazi – postojali su logori, bili oni zvaničniili ne, skrivene prostorije, sale za fizičku kulturu, hale i fabrike na otvorenom, farme, škole… nije bilo bitno o kojoj strani je bila riječ – sve su ih imale.

To je bio dio rata. To je bilo očigledno za neprijateljske vojnike, a manje očigledno za civile.

Stare osobe, djeca ižene često su zarobljavani iz želje da se zatvori Drugi. Najosnovnija želja bila je u potpunosti kontrolirati kretanje ljudi.

Pritom je bilo najvažnije da li se radi o pritvorenicima, zatvorenicima ili osobama koje je trebalo ispitivati. Ovim ljudima je uskraćena sloboda.

Trenutak kada osoba podigne ruku u znak poraza, uz pušku prislonjenu na potiljak ili glavu, stupa u prostoriju, kada on ili ona shvate da se to dešava, osjećaj gubitka kontrole je porazavajući.

Jedni su završili iza rešetaka, a drugi u hambarami. Život, Sloboda i potraga za srećom – to je najvažniji dio Deklaracije nezavisnosti SAD-a.

Riječi sa kojima sam ja odrastao, često predpostavljajući da su to riječi koje poznaje, poštuje ikoristi cijeli svijet. Međutim, iako se očekivalo da su te riječi – a posebno riječ sloboda – osnova svijeta koji sam japoznavao, njihovo stvarno značenje nikada nije bilo jasno.

Šta je Sloboda? Kako izgleda? Riječ kako nezavisnost ili sloboda često se spominju u razgovoru, na njih se ne poziva i često se iznose kada postoji poricanje definicije.

Vidjeti gubitak slobode izbliza – sveprisutan strah, želju za preživljavanjem, beskrajno čekanje na drugi korak i nadu u konačno oslobođenje – razorno je.

Radi se o najosnovnijoj stvari bez koje ništa ne može postojati. Ratovi se u odredjenom vremenu završavaju. Meci prestaju letjeti, bombe prestaju eksplodirati.

To se odnosi na sve one koji su bili na ratištu. Za one koji su preživjeli uzajamno djelovanje – one koji su živjeli u stalnom stanju nesigurnosti u pogledu onog sto ce se desiti sljedeće, pri čemu je njihova egzistencija bila u tuđim rukama – ne postoji mogućnost potpunog prihvaćanja i kretanja dalje.

Rat nas podsjeća koiko smo i sami fragilni i u kojoj mjeri ideja slobode može biti privremena za sve nas.