Odlazak velike Monike Viti, antidive filmskog panteona 1foto (BETAPHOTO AP Photo, File)

Sahrana legendarne glumice danas, u Chiesa degli Artisti, čuvenoj crkvi na Pjaca del Popolo u kojoj počivaju istaknuti umetnici, a žaljenje zbog njenog odlaska izrazili Sofija Loren, Đina Lolobriđida, Katrin Denev, Monika Beluči, Klaudija Kardinale, Eliot Guld, Paolo Sorentino…

„Uvek mi je bilo najvažnije da budem slobodna, i u profesiji i u životu, tu potrebu sam osetila vrlo rano. Moje detinjstvo nije bilo srećno, bila sam usamljena, stidljiva i povučena, za razliku od moje braće koji su bili voljeni i obožavani u našoj porodici. Imala sam samo četrnaest godina kada sam shvatila da želim da živim sama, i kada je moja porodica emigrirala u Ameriku, ja sam ostala u Italiji. Kasnije, jedini način da ostanem slobodna bio je da se klonim javnosti“, govorila je u jednom od retkih intervjua legendarna glumica Monika Viti, čiji je život, uprkos svetskoj slavi, na neki način ipak ostao misteriozan.

Najveća zvezda italijanske kinematografije preminula je u Rimu, 2. februara, u 91. godini, a biće sahranjena danas u 15 časova, u Chiesa degli Artisti, čuvenoj crkvi na Pjaca del Popolo u kojoj počivaju istaknuti umetnici.

Od slavne glumice čiji je odlazak rastužio čitav svet, na komemoraciji koja je juče organizovana u Kapitolu na pjaca Campidoljio, oprostili su se ministar kulture Italije Dario Frančeskini, njeni brojni poštovaoci i sugrađani (knjiga žalosti bila je otvorena do kasnih večernjih sati), a svoje žaljenje putem medija i društvenih mreža izrazili su: Sofija Loren, Đina Lolobriđida, Katrin Denev, Monika Beluči, Klaudija Kardinale, Eliot Guld, Paolo Sorentino, Nani Moreti, Toni Serviljo, Mateo Garone, Izabela Ferari, Đuzepe Tornatore, Đanfranko Rozi, Alen Delon, Brižit Bardo, Donald Saterland, Žilijet Binoš…

Monika Viti, iliti Marija Lujza Čečerali, kako je bilo njeno pravo ime, rođena je u 1931. Rimu, 1953. diplomirala je na Nacionalnoj akademiji dramske umetnosti, a tokom četrdesetogodišnje karijere snimila je više od pedeset filmova od kojih se mnogi ubrajaju u klasike.

Njen dar, harizma, urođena otmenost, melanholični pogled, malo promukli glas i klasičan rimski nos koji je njenu lepotu činio jedinstvenom (iako nikada nije dozvoljavala da je snimaju iz profila), očarali su velikog Mikelanđela Antonionija, koji joj je otvorio vrata svetske karijere.

Monika Viti je bila njegova filmska i emotivna muza (bili su ljubavnica više od deset godina), Antonioni je s njom snimio svoju najslavniju “tetralogiju”, ostvarenja „Avantura“ (1960), „Noć“ (1961), „Pomračenje“ (1962), i „Crvena pustinja“ (1964), kojima je obeležio istoriju italijanskog i svetskog filma.

“Imala sam priliku da započnem karijeru sa čovekom velikog talenta, ali i duhovnim, punim života i entuzijazma“, izjavila je 1982, u jednom od samo tri intervjua koja je tokom svojih najslavnijih decenija dala italijanskoj televiziji RAI.

Monika Viti je sarađivala i sa drugim kultnim rediteljima, Luisom Bunjuelom, Pazolinijem, Etorom Skolom…, a posle razlaza sa Antonionijem, uprkos svom melanholičnom pogledu, pokazala se savršenom za komične uloge, po kojima je takođe upamćena, kao što je generacije iz 70-ih godina pamte i kao filmsku strip junakinju Modesti Blejz.

Njena velika karijera ovenčana je velikim nagradama – Zlatni lav u Veneciji za životno delo, Srebrni medved u Berlinu, BAFTA, pet nagrada David di Donatelo (italijanski Oskar)…

Poslednjim filmom u kojem je igrala glavnu ulogu, “Scandalo segreto” (“Skandal tajni”), 1990. godine predstavila se kao scenaristkinja i rediteljka.

Ova komedija donela joj je nagradu David di Donatelo za najboljeg debitanta, a u glumačkoj ekipi koju je okupila bili su Eliot Guld, Katrin Spak, Đino Perniće…

Monika Viti ostvarila je i taj “podvig” da svoju vezu sa rediteljem Robertom Rusom održi u tajnosti gotovo dve decenije, sve do udaje za njega 1995, kada je snimila i poslednji film u karijeri. Nekoliko godina kasnije potpuno se povukla iz javnosti, poslednji put je bila viđena 2002. u Parizu, a Ruso je 2011. objavio da Monika Viti boluje od jednog oblika Alchajmerove bolesti već petnaest godina.

I dok je legendarna glumica bila zdrava, ona je sa Robertom živela vrlo tiho, povučeno, okružena kućnim ljubimcima i sa nekoliko najbližih prijatelja.

“Roberto Ruso me je zamolio da saopštim da Monika Viti, ljubav njegovog života, više nije sa nama. Činim to s velikim bolom, žaljenjem i ljubavlju”, objavio je 2. februara njihov prijatelj, pisac i reditelj Valter Veltroni.

Potpisnica ovih redova zauvek će pamtiti Moniku Viti po jednom izuzetnom događaju: 1986. na Venecijanskom festivalu najveća zvezda Italije predstavljala je film “Francesca e mia”, u režiji Roberta Rusa, u kojem je igrala glavnu ulogu.

Te godine u Veneciju je stigla još jedna legendarna glumica, Melina Merkuri, ali kao ministarka kulture Grčke.

U velikom press centru na Lidu brojni novinari su te godine imali priliku da svedoče jednom veličanstvenom susretu – Monika Viti je već bila u sali, u beloj “Šanel” haljini, kada je ušetala Melina Merkuri u svom večnom, “Armanijevom” kostimu muškog kroja bele boje, i sa lulom u ruci (cigarete tada još nisu bile prognane sa planete).

Odjednom je nastao muk, sve je zastalo u času, vazduh je počeo da menja “gustinu” – Monika Viti i Melina Merkuri pozdravljale su se zagrljajem i smehom, dok su od njihovih zanosnih, promuklih glasova “pucali” zidovi sale na Lidu…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari