Reditelj Branislav Mićunović povodom predstave “My name is Goran Stefanovski”: Zlo nam se uvuklo u sve društvene kapilare 1foto Radmila Radosavljević Danas

Na upravo završenim 4. susretima Regionalne unije teatara RUTA Grupa Triglav, koji su se odvijali u Beogradskom dramskom pozorištu, imali smo priliku da vidimo vrlo uzbudljivo ostvarenje, omaž velikom jugoslovenskom, makedonskom i evropskom dramatičaru Goranu Stefanovskom (1952 – 2018).

Predstavu “My name is Goran Stefanovski”, neobičnu, intimnu i emotivnu posvetu velikanu, koja je sa scene „Olivera i Rade Marković“ ispraćena oduševljenjem i stajaćim ovacijama publike, u osamdeset minuta „ispisali“ su crnogorski reditelj Branislav Mićunović i sjajan, furiozni glumački ansambl Dramskog teatra iz Skoplja na čelu sa bardom Metom Jovanovskim.

Tekst predstave objedinjuje segmente iz sedam drama Stefanovskog – „Crna rupa“, „Long play“, „Sarajevo“, „Kazabalkan“, „Hotel Evropa“, „Evroalien“ i „Odisej“, jedinih koje do sada nisu bile izvođene u ovom teatru, a Mićunović je ovu inscenaciju napravio u formi oratorijuma.

Izabrane drame Stefanovski je napisao u turbulentnom periodu od 1987. do 2012. godine, a ova predstava je Mićunoviću donela nagradu za najbolju režiju i nagrade okruglog stola kritike na nedavnom festivalu Teatar na raskršću.

– Kad sam dobio poziv od Katarine Kocevske, direktorke Dramskog teatra, da kod njih nešto radim, sjetio sam se sopstvenih osjećanja, jer ne možeš da ideš u Makedoniju gdje su ti prijatelji i da radiš nešto što nema veze s tim. Moj izbor je, dakle, bio Goran Stefanovski, i ova predstava je nastala na mojoj posvećenosti njegovom djelu i sjećanju na naše prijateljstvo. Kroz nekoliko njegovih drama želeo sam da podsjetim da su njegove katarzične teme sve aktuelnije. Dramatično aktuelnije. Čisteći prostor predstave od natruha ilustracija i potrebom da se ne zagube njegove riječi o našim nacionalnim, individualnim i ukupnim stradanjima, cilj mi je bio da gledaoci sa predstave ponesu iskrene emocije i da se zapitaju gdje smo danas – kaže za Danas najpoznatiji crnogorski reditelj, dugogodišnji profesor glume na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu i na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, nekadašnji direktor Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici, ministar kulture i ambasador Crne Gore u Beogradu.

Naša publika poznaje Mićunovića po brojnim režijama na ovdašnjim scenama (u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Zvezdara teatru, Beogradskom dramskom, SNP u Novom Sadu, NP u Nišu…), gostujućim predstavama koje je radio u Crnoj Gori i regionu, priznanjima koje je dobio (Sterijina nagrada, Joakim Vujić, Jovan Putnik, Gran pri na Festivalu festivala…)

Omaž Goranu Stefanovskom doživeli smo kao setnu metaforu, i kao uznemirujući vremeplov kroz naše živote, od pojave džeza, roka… do raspada ovog prostora, stradanja Sarajeva, migracija, kapitalizma, evropskog licemerja koje danas živimo… Šta vas je inspirisalo da ovu predstavu uradite po principu „montaže“ njegovih drama?

– Razmišljao sam o jednom komadu, ali sam onda počeo da se uvlačim u Goranovo ukupno djelo, i shvatio sam da sam na korak od koncepta da napravimo omaž pokojnom prijatelju. Onda je, naravno, tu bio potreban neko ko umije da vam pruži ruku vješto i pametno, i radovao sam se kad se dramaturškinja Branislava Ilić odazvala pozivu da uradi adaptaciju, da se sastavi jedan niz od sedam Goranovih drama. Došli smo do cjeline u jednom vrlo komplikovanom procesu, i napravili smo jedan ozbiljan posao. Zahvalan sam Dramskom teatru i Katerini Kocevskoj na povjerenju, Goranovoj porodici, njegovom bratu Vlatku Stefanovskom koji je za ovu predstavu komponovao originalnu muziku, glumcima na njihovoj strasti, scenografu Aleksandru Deniću, kostimografkinji Rozi Trajčeskoj Ristovski i tehnici predstave što su podržali moju namjeru da Goranove riječi izgovorimo publici na direktan i neposredan način, kao da je i ona na sceni. I publika to dobro osjeća, što se pokazalo i u Beogradu.

Da li već samim nazivom „My name is Goran Stefanovski“ sugerišete da je pitanje identiteta kojim se on toliko bavio u svojim delima, i koje je 90-tih godina pokrenulo zastrašujuće događaje na ovom prostoru, glavni tematski okvir ove predstave?

– Identitet počinje od kazivanja sopstvenog imena, od mjesta gdje smo rođeni, gdje živimo ili gdje bismo želeli da živimo. Identitet ide i iz naših navika, kulture, ideologije, predrasuda, otpora sistemu… Goran je preispitivao fenomen identiteta, indivudualnog i nacionalnog, preispitivao je pojmove utočišta, slobode, apartridstva, otuđenosti, socijalne pravde… Smatrao je da identitet nije zacrtan, već da se osvaja iz dana u dan. Kao i sloboda. Od devedesetih godina i početka ratova, kao što znamo, živeo je i radio kao profesor u Kenterberiju. Sjećam se nekih naših razgovora i njegovih riječi: „Kad sam u Engleskoj, mislim na Makedoniju, kad sam u Makedoniji mislim na Englesku“. Goran je govorio da živi na dva prostora, govori dva jezika, i nikako da se smiri. „Od toga sam već pomalo umoran. Umorni su i brojni emigranti po svijetu koji tragaju za novom lokacijom i životom“, govorio je. To se tiče nekih naših unutrašnjih identiteta i preispitivanja tih identiteta, a u njegovim tekstovima koje koristimo za predstavu postoji rečenica u kojoj kaže: „Dom je tamo gdje te boli“.

Zbog čega se mnogi ljudi na ovom prostoru, posle svega što se dogodilo i što je postalo naša svakidašnjica, sada osećaju kao „unutrašnje raseljena lica“, kako je pisao Stefanovski?

– Goranovi tekstovi i teme danas postaju još dramatičniji, ne u smislu zanata nego dramatičnijeg koncepta života, kao da je predvideo sve što će nam se desiti. To su i sedamdesete, i osamdesete, i devedesete i dvehiljadite godine, i sve to što se u tom nizu decenija ovdje izoštravalo i što se izoštrava, postaje sve opasnije. I globalno, i lokalno. Ova predstava je nastala iz osjećanja da nema Gorana Stefanovskog među nama, pa sam se uputio na njegovo djelo kao da sam se bavio savješću sopstvenom, ili ukupnom savješću. I našom i umjetničkom, i pitanjem je li uopšte moguća odbrana umjetnika u odnosu na takav tempo srozavanja duhovnosti, bića, i da li je to sve pretvoreno u jedan status čovjeka o kome je Goran pisao i kao vrlo mlad. Prvo je počeo sa identitetskim preispitivanjima koja su bila nacionalne teme, bolna pitanja njegove Makedonije. Onda je prešao na identitetsku priču i prirodno je, naravno bilo da zađe u temu porodice, njeno rasulo, naš mentalitet i tragične događaje na Balkanu, a posle je napravio nekoliko vrlo provokativnih i kritičkih komada na temu Evrope, globalnih pitanja, nemanja doma, apartridstva…

Da li nas sve to o čemu je govorio, posebno u „Odiseju“ i „Hotelu Evropa“, sada još više uznemirava, jer smo posle trideset godina izgubili nadu da će biti bolje?

– Goranov „Odisej“, koji je jedna sedmina ove predstave, vraća se kući nakon trideset godina, a znamo o Homerovom Odiseju da se on posle Trojanskog rata vratio na Itaku nakon deset godina lutanja, i šta je tamo zatekao. Jasno je, dakle, da je početak naše drame 1991. godina, i u „Odiseju“ se ogledaju mnoge naše traume kroz koje smo prošli do sada, kao i nostalgije. Ali, nada ne smije da se izgubi, mada je vrijeme jako rizično, neizvjesno. Ova predstava jeste predumišljaj jednog toka vremena i isključivog stava da moramo da osvijestimo to što jeste naše okruženje, i što jeste njegov kontekst. Mislim da je misija umjetničkog posla da mora biti odgovor na sve što se događa. Možda ima spasa, a možda i nema, jer je jako ozbiljno sve ovo i to nas se tiče, a ne preduzima se ništa. Što je najgore, osjećaju se promjene u društvu u kojem živimo, u regionu, u svijetu. Kad napraviš razliku između velikih krvnih sudova i kapilara, sve dok je riječ o problemima u velikim krvnim sudovima, ima spasa. Ali, kad jad i zlo zađu u kapilare, onda je stvar ušla u supstancu. Tada počinju izmjene, metamorfoza društvene supstance, i stvari se onda događaju same od sebe. Društva nemaju svijesti o tome da je izmjena supstance najdramatičnija stvar koja postoji. Danas ćemo da se bavimo time i time, Ivo Andrić je govorio o „pijana dana“, pa ćemo teme koje su „pijana dana“, malo po malo pretvoriti u stvari koje će nam se vratiti kao vrlo sporne, vrlo problematične i vrlo opasne. Za deset godina, petnaest ili za godinu, potpuno je nebitno.

Sprdnja kao mera stvari

Zanimljivo je da ste jedini reditelj koji je na ovogodišnjoj RUTI bio prisutan sa dve režije – videli smo i predstavu „Bez portfelja“, čije je polazište Nušićeva „Ministarka“, koprodukciju Gradskog pozorišta Podgorica i festivala Barski ljetopis.

– Druga predstava je napravljena u saradnji sa Stevanom Koprivicom, i ne spada u njegove melodramske komade, jer ja ne osjećam melodramu kao rediteljski i pozorišni izraz. Zato sam pokušao da ovu predstavu dovedem do nivoa pamfleta. To je akcija ne u prepoznavanju društvenog konteksta nego u njegovom dijagnosticiranju. A kako mi u Crnoj Gori volimo da kažemo u narodu sprdnja, mislim da je danas ta sprdnja pravi odgovor i mjera mnogih stvari, za koje neki misle da su ozbiljne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.