Svet se oprašta od Džona le Karea: Odlazak tvorca mračnog sveta "cirkusa" 1Foto: EPA-EFE/ GUIDO MANUILO

Čitalačka publika ostala je bez Džona le Karea, vrhunskog pisca špijunskih trilera.

U svom pisanju je postigao sjajnu ravnotežu između dobre i napete radnje i društvenog konteksta Hladnog rata u kome se većina njegovih trilera odigravala, a sve je to odlično napisano upravo zbog činjenice da je i sâm bio špijun.

Le Kare u Srbiji ima mnogo čitalaca i nedavno je objavljen njegov zadnji roman „Agent na terenu“ u izdanju Kosmos izdavaštva, koji je obuhvatio sva savremena dešavanja u svetu poslednjih godina, kaže za Danas Tea Jovanović, koja je već dvadesetak godina urednica Le Kareovih knjiga u Srbiji.

Pisac Dejan Stojiljković ocenjuje za Danas da su Le Kareovi romani poput  „preciznog mehanizma“.

– Džon le Kare je bio savršen primer zanatlije u spisateljskom poslu. Jasno se od samog početka karijere opredelio za određeni žanr i određeni stil i način pisanja. U okviru jedne velike književnosti koja je iznedrila sve same klasike, od Dikensa do Tolkina, on je izabrao jedan nepretenciozan ali efikasan način obraćanja čitalačkoj publici. Njegovi romani su poput preciznog mehanizma, dobro postavljeni, dramaturški, fabularno, sa intrigantnim likovima i zapletima. Što uopšte ne čudi jer osnovno pravilo kod pisanja je – „piši o onome što znaš“. Na čemu padaju mnogi pisci početnici. A Le Kare je odlično poznavao svet međunarodne špijunaže jer je i sam bio deo toga. Naime, on je bio pripadnik MI5 i kada to iskombinujete sa klasičnim obrazovanjem na Oksfordu – dobijate vrhunskog pisca trilera – kaže Stojiljković i dodaje da je njegov omiljeni roman ovog pisca „Tinker, tailor, somdier, spy“.

– Naslov tog romana sam iskoristio, tj. parafrazirao u naslovu svoje knjige o Mustafi Golubiću koju je izdao Nedeljnik. Le Kare je u stvari odličan primer, poput Agate Kristi i Stivena Kinga, da takozvana „žanrovska“ literatura ne mora uvek da bude trivijalna, kako je često otpisuje zatucana i anahrona književna kritika –  zaključuje Stojiljković.

Ovako bi se mogla sažeti većina reakcija na vest o smrti jednog od najpoznatijih i najuticajnijih pisca špijunskih trilera Džona le Karea, koji je preminuo u 89. godini, u subotu od upale pluća. Porodica je saopštila da je preminuo u Kraljevskoj bolnici Kornevel.

Rođen je pod imenom Dejvid Džon Mur Kornvel 19. oktobra 1931. godine, u Pulu, u pokrajini Dorset u Engleskoj.

Krajem četrdesetih počeo je da radi za britanske tajne službe dok je studirao nemački jezik u Švajcarskoj. Diplomirao je na Oksfordu, gde je kasnije i predavao.

Posle toga pridružio se britanskoj obaveštajnoj agenciji MI5. Inspirisan kolegom iz MI5, romanopiscem Džonom Bingamom, počeo je da objavljuje trilere pod pseudonimom Džon le Kare. Autor je 21 romana, među kojima su i „Špijun koji se sklonio u zavetrinu“, koji mu je doneo svetsku slavu, „Krpar, krojač, soldat, špijun“, „Savršeni špijun“, „Smajlijevi ljudi“, „Ruska kuća“, „Noćni menadžer“.

Poznavaoci dela ovog pisca i špijuna tvrde da su, minuciozno istražene i elegantno napisane, mnoge od njegovih knjiga dospele do šire publike preko televizijskih i filmskih adaptacija.

Le Kare je izbacio glamur i romansiranje, obeležja romana o Džejmsu Bondu, i umesto toga istražio istinski mračan i prljav život profesionalnog špijuna.

U mračnom svetu Le Kareovih likova, razlika između dobra i zla, između ispravnog i pogrešnog, nikad nije bila previše jasno određena.

Britanski javni servis BBC otkriva zanimljive detalje iz Le Kareovog života.

Njegov otac, poznat kao Roni, bio je prevarant, kog je jedan biograf opisao kao „epsku varalicu oskudnog obrazovanja, neizmernog šarma, ekstravagantnog ukusa, ali bez društvenih vrednosti“.

Ti podvizi su mladom Kornvelu pružili ranu edukaciju iz umeća obmane i dvostruke igre koji će činiti srž njegovog pisanja.

Njegova majka ga je napustila kad je imao pet godina i mladi Dejvid je izmislio fikciju da njegov otac radi za tajnu službu da bi objasnio njegova česta odsustvovanja od kuće.

Posle pohađanja škole Šerborn, upisao je Univerzitet u Bernu da bi učio strane jezike.

Vojsku je služio u Vojnim obaveštajnim snagama, ubacujući agente nižeg statusa u Istočni blok pre nego što je pošao na koledž Linkoln u Oksfordu, gde je diplomirao.

Nakon što je dve godine predavao u Itonu, počeo je da radi u Forin ofisu, prvo kao drugi sekretar u britanskoj ambasadi u Bonu.

Tokom vremena provedenog tamo, radio je sa odeljenjem za obaveštajne dosijee i počeo da zapisuje ideje za špijunske priče na putu od posla do kuće.

Njegove knjige vodile su čitaoce duboko u „cirkus“, gde je žargon kao što je „seks-mamac“, „krtica“ i „fenjerdžija“ postajao uobičajen govor.

One su isto tako postavljale ozbiljna pitanja koliko su daleko čak i demokratije spremne da idu da bi sačuvale vlastite tajne, što je pitanje koje je u velikoj meri mučilo Le Karea.

On je tvrdio da, u svetu u kom su državne tajne sveprisutne, špijunski roman ispoljava nužnu demokratsku funkciju.

Da digne ogledalo, koliko god iskrivljeno, ispred tajnog sveta i pokaže u kakvo čudovište on može da se pretvori.

Da ironija bude veća, uživao je da održava tajnovitost vlastitog privatnog života, odbijajući godinama čak i da prizna da je i sam bio špijun.

Ljubomorno je čuvao svoju privatnost, putujući sam i inkognito kad god bi išao da istražuje građu za svoje romane.

Godinama je odbijao pozive da daje intervjue, uporno tvrdeći da je ono što piše „sastavljeno od snova, a ne realnosti“ i da on nije, kao što je štampa predstavljala, ekspert za špijunažu.

Kako je sovjetski blok počeo da se urušava, Le Kare je pažnju preusmerio na sukob u Palestini romanom iz 1983. godine „Mala dobošarka“.

Produktivnost je nastavio romanom iz 1989. godine „Ruska kuća“, koji je obeležio kraj Hladnog rata, i ponovnim pojavljivanjem Džordža Smajlija u „Tajnom hodočasniku“ iz 1991. godine.

Roman iz 1996. godine „Panamski krojač“ bio je inspirisan pričom Grejema Grina „Naš čovek u Havani“, dok je u „Brižnom baštovanu“, objavljenom 2000. godine, pažnju prebacio na korupciju u Africi.

On se 2003. godine pridružio brojnim piscima koji su kritikovali invaziju Iraka predvođenu Amerikom u eseju naslovljenom Sjedinjene Američke Države su poludele.

„Kako su Buš i njegova hunta uspeli da preusmere bes Amerike sa Bin Ladena na Sadama Huseina jedan je od najvećih mađioničarskih trikova odnosa sa javnošću u istoriji“, napisao je on.

Njegove opaske verovatno su doprinele optužbama za anti-američki stav u knjizi iz 2004. Apsolutni prijatelji, istraživanju života dvojice američkih radikala iz šezdesetih koji moraju da se pomire sa neumitnim starenjem.

U svom 20. romanu iz 2006. godine, „Misionarska pesma“, detaljno je opisao složeni odnos između biznisa i politike u Kongu. Izrazito samokritičan prema vlastitim dostignućima, dosledno je odbijao razne počasti, insistirajući da nikad neće postojati ser Dejvid Kornvel.

„Dobar pisac nije stručnjak ni za šta sem za samog sebe“, izjavio je jednom prilikom.

„A na tu temu, ako je mudar, najbolje bi mu bilo da drži jezik za zubima.“

Trileri na srpskom

Knjige Džona le Karea objavljivane su i bivšoj Jugoslaviji. U Srbiji ga je objavljivalo nekoliko izdavača, a na srpskom jeziku su trenutno dostupni ovi naslovi: „Najtraženiji čovek“, „Izdajnik po našem ukusu“, „Krpar, krojač, soldat, špijun“ i „Veoma tražen čovek“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari