Voljela bih vjerovati da će književnost koju pišu žene za mog života prestati biti fenomen 1Foto: Z. Rasic

Kad se književnost umjetno odvaja na „mušku i žensku“ mislim da bi trebalo obratiti pažnju da se, u dobro namjeri, umjesto promoviranja književnosti koju pišu žene, ta ista književnost ne getoizira, što je često.

Vjerujem da to kod ovogodišnjeg Krokodila nije slučaj, da su u pravom trenutku stavili u fokus autorice koje su pametno, izravno i hrabro odgovorile na ovaj globalni veliki povratak patrijarhata i konzervativizma i pokušaj da se žene ponovo „stave na svoje mjesto“, da im se uskrate izborena prava i slobode. Na taj način neke autorice su ukazale da dobra književnost i te kako može biti društveno relevantna, a trenutno u postjugoslavenskim društvima i šire teško da ima važnijih tema od onih na koje ukazuju – ovo, između ostalog, u razgovoru za Danas kaže spisateljica iz Hrvatske Olja Savičević Ivančević, jedna od učesnica na ovogodišnjem festivalu Krokodil koji počinje večeras, a koji je ove godine odabrao da mu gošće u književnim večerima ispred Muzeja Jugoslavije budu isključivo autorke iz regiona.

* Šta vi kao autorka kažete na konstataciju da savremenom regionalnom književnošću dominiraju žene? Osećate li se kao neko ko dominira u ovom izrazito patrijarhalno postavljenom prostoru u kome se pisanje i dalje doživljava kao prevashodno muški poziv, ili kao neko ko se iznova i iznova bori za svoju poziciju? Ili su, naprosto, sve pomenute kategorije prevaziđene?

– Iako to izvana možda tako ne izgleda, kao i većina kolegica koje se pisanjem bave profesionalno, ja se za svoju poziciju uvijek borim iz mjeseca u mjesec pokušavajući održati status nekog tko živi od pisanja u društvu koje nije baš osobito naklonjeno literaturi, iako se čini da bi svi rado bili pisci (čitatelji nešto manje). Ali to je sistemska greška, u toj određenoj neizvjesnosti danas živi velik broj ljudi kojim god poslom da se bave.

Zadnjih godina jednostavno je veći broj autorica u javnom prostoru nego ranije, mislim da to dobrim dijelom, barem ove mlađe generacije spisateljica i pjesnikinja, mogu zahvaliti i književnosti na mreži gdje uz sve mane, postoji veća sloboda i demokratičnost i veće mogućnost za talentiranu autoricu da bude vidljiva, a da pri tom ne mora čekati da joj netko podigne rampu, ali bojim se da je stvar i u tome što u književnosti ima premalo novca da bi ona većini muškaraca bila zanimljiva. Autorice i dalje uglavnom nemaju nikakav osobit društveni status, manje su plaćene čak i kad su čitane, prevođene i nagrađivane,  znatno manje žena je među kritičarima i urednicima i, nažalost – još uvijek su puno manje međusobno solidarne.

Svakih nekoliko godina pojavi se novi val autorica i onda se o tome govori kao o nekom čudu dok čudo ne splasne kao da ga nije ni bilo. Voljela bih vjerovati da će književnost koju pišu žene za mog života prestati biti fenomen.

* Da li smatrate da uglavnom ženska književnost na ovim prostorima nosi predznak (post)jugoslovenske, tj. da baštini književnost ali i čitavu kulturu nekadašnje zajedničke države? Koje bi moglo biti objašnjenje takve književne dinamike?

– Možda je objašnjenje to što žene uglavnom ne zanimaju previše nacionalni kanoni, a bogme ni ti nacionalni kanoni, osobito književni, nikad nisu bili zainteresirani za nas. Prilično sam sigurna da to, iako možda i nesvjesno ili neosviješteno, ima utjecaj na taj nadnacionalni faktor. A (post)jugoslavenstvo je, u ovom slučaju, dio neke priče o zajedništvu i pripadnosti po nekim linijama koje su prirodnije i logičnije od nacionalnih kao što je povezanost zajedničkim jezicima i književnom tradicijom, a postoji i priključak na generaciju autorica koja nam je prethodila: Drndić, Drakulić, Ugrešić, Rudan i ostale, ali i na generacije autora. Čitateljice nikad nisu bile isključive i to im je velika prednost jednog dana ako postanu spisateljice.

Također, na sreću, postoji svijet književnosti i mimo spomenutih nacionalnih kanona pa su autorice, i starije i mlađe, puno prevođene, općenito zadnjih godina postjugoslavenske autorice imaju možda i zapaženiji uspjeh u inozemstvu nego kolege.

* Na ovogodišnjem Krokodilu debatovaće se i o tri važne regionalne dekleracije – o zajedničkom jeziku, o odbrani istorije i regionalnoj solidarnosti. Kako vi vidite ove inicijative i imate li utisak da one mogu da pređu granice, ne samo između država, te granice već prelaze, već i između ljudi, posebno između ‘običnih’ ljudi koji su izvan ovih akademskih diskursa, odnosno diskursa visoke kulture?

– Da bi se to dogodilo književnost bi morala naći neki balans u kojem će se njen elitizam očitovati u kvaliteti književnog teksta, a ne u izvanjskim manifestacijama. A sad je obrnuto, često loši i nepristupačni tekstovi izigravaju nekakav elitizam, a „običnim ljudima“ se nameće utisak da knjiga nije za njih još od škole. Što naprosto nije istina, dobar čitatelj ne mora nužno biti ni obrazovan, načitanost je nešto drugo, tu se radi o senzibilitetu, znatiželji.

Ljudima kronično fali vremena za sebe, a knjige traže i daju vrijeme. S knjigama je najveći problem što ih mnogi nikad ne otvore ili otvaraju krive. Osim toga, ja ne vidim istinsku zainteresiranost kulturnih krugova za taj, kako kažete, običan svijet, da se dopre do njega, to je samo deklarativno, a u pozadini je obostrani prezir i nerazumijevanje. Velika šteta i za jedne i za druge, jer jedni drugima itekako imaju što reći i jedni od drugih naučiti.

* Vi ćete na ovogodišnjem festivalu učestvovati virtuelno, što je iznuđeno situacijom sa pandemijom virusa korona. Da li nas je ta situacija na novi način vratila književnosti, imajući u vidu ne samo vreme koje se otvorilo za čitanje, već i nove formate pisanja? Da li nas je, s druge strane, udaljila od nje i drugih umetnosti, pa i uobičajenih oblika komunikacije, upućujući nas na virtuelni svet kao (trenutno) bolje rešenje?

– Pa mene, moram priznati, uznemirava to, nadam se privremeno, ukinuće budućnosti. Kao da nam je oduzeta ili vrlo skraćena perspektiva pa moramo promijeniti softver. Mijenja se ponašanje ljudi, svijet, sve što smo znali dovedeno je u pitanje. Imamo dva izbora: smrznuti se od straha ili prihvatiti izazov koliko god da nam se ne sviđa, tražiti načine, pa i u umjetnosti. Živjeti dan po dan, malo zahvalnije i obazrivije, možda.

* Najavljujući Krokodil Vladimir Arsenijević primetio je kao odliku savremene književnosti odsustvo distance između stvarnosti i stvaranja, ističući čak da je dužnost pisaca da se reflektuju na događaje. Koliko je to istinito u slučaju vašeg pisanja?

– Ako uzmemo u obzir da se ipak podrazumijeva da je književnost baš uvijek jedno, a život drugo, onda je to odsustvo distance istinito, pogotovo za zadnju knjigu „Divlje i tvoje“ u kojoj su realna iskustva i svjedočanstva književni argument.

S druge strane, svako dobro pisanje uvijek je jedna vrsta plemenitog angažmana, čak i kad djeluje kao eskapističko ili hermetično, ono donosi red, formu i ljepotu, a toga nam u stihijama koje živimo fali.

 

Komentari

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Jedno reagovanje na “Voljela bih vjerovati da će književnost koju pišu žene za mog života prestati biti fenomen”

Komentari

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.