Zašto je Ana Lalić Hegediš najhrabrija osoba koju poznajem? 1Foto: Autonomija/Jelena Ivanovic

Ana Lalić Hegediš novinarka iz Novog Sada, koja po ko zna koji put u ovoj zemlji prolazi javni linč udruženog državnog blaćenja, što od prorežimskih tabloida (čiji su gloduri redom služili „žutim lopovima“ i služiće im opet ako zatreba), što na društvenim mrežama, domu valjda svih sajber protuva i kukavica ove civilizacije, najhrabrija je osoba koju poznajem.

Za ovu jaku tvrdnju imam školski poslagane dokaze i događaje po najzapostavljenijim pravilima ovog poluživog novinarskog zanata. Pratio sam je kao kolega po terenima, tamo negde od Starog Slankamena u Sremu (odande već dobacuju Beograđani) pa sve gore do Bezdana.

To su većinom lepa sećanja, ali bilo je i onih trenutaka kada se čovek zapita, „šta je meni ovo trebalo?“. Kada se prosto i potpuno ljudski, uplaši.

Srećom, često je tu pored bila Ana. U momentima kada bi ljudi oko nje ostajali bez reči, sa onom knedlom gneva i straha u grlu koja tera suze na oči, ona bi glasno progovarala, ako treba i drala se, terajući sve ale i nemani.

Bilo da su to razulareni investitori, bivši (i budući) osuđenici, ćelave grdosije koje kupuju glasove po Bukovcu, političari i kriminalci u pokušaju, te razne druge budale na koje te ovaj radoznali posao navede.

U državi u kojoj su voljom predsednika Aleksandra Vučića njegovi politički oponenti vraćeni na nivo lišaja, pionira prirode, u kojoj su državne institucije razvaljene do osećaja susramlja (po srpski krindža), poput recimo policije i tužilaštva, jedini protivnici režima po iščašenoj logici SNS-a ostali su određeni i vrlo mali mehuri slobode.

Nekoliko umetnika, stručnjaka, ljudi iz NVO sektora, lokalnih aktivista i novinara. Ovi potonji, za predsednika i njegove prve saradnike, najomiljenije su mete za koje lovostaja nema.

Ana je tako već godinama u ovoj zemlji ustaša, strani plaćenik i izdajnik, koju treba silovati, zaklati i proterati.

Zašto je Ana Lalić Hegediš najhrabrija osoba koju poznajem? 2
aleksandar latas

Identične užasne pretnje ovih dana trpi i koleginica Ksenija Pavkov sa N1, a novinarke Tanjuga i Kurira, kao i kolega Žarko Bogosavljević sa radija 021, verbalno su napadnuti u Novom Sadu prilikom izveštavanja sa protesta.

Uvek kada krenu ovakvi napadi na Anu, ali sada i Kseniju, jedno pitanje nosi jezu. Jasno je da novinarke sa ovakvim integritetom i hrabrošću neće odustati. I jasno je da im nema svrhe govoriti da prestanu i da se konačno uplaše. Ali šta kad režimu dosade pretnje i uvrede? Kada im to postanu premali aduti u rukama?

Šta je sledeće u zemlji u kojoj se novinari ubijaju, dok je za njih pravda spora, ali nedostižna?

Voleo bih da za početak policija pokuša da uhapsi one koji iza lažnih imena ovih dana prosipaju najgore laži i prete novinarima. To bi barem na nekoliko dana vratilo smisao jednoj zajednici ljudi koji su osnovali nešto što nazivaju državom.

A vreme komentara i ova kakofonija ničega po internetu će utihnuti. Brže nego što mislimo neke nove generacije, na škrabotine ispod vesti na društvenim mrežama gledaće onako kako mi danas posmatramo crteže po pećinama.

A iza nas će ostati ipak i samo ono što smo uradili.

A nismo uradili ništa.

Novinar Slavko Ćuruvija ubijen je 11. aprila 1999. godine u haustoru zgrade u kojoj je stanovao.

Novinarka Radislava Dada Vujasinović pronađena je mrtva 9. aprila 1994. godine u svom stanu u Novom Beogradu.

Novinar Milan Pantić ubijen je 11. juna 2001. godine u hodniku ispred svog stana u Jagodini.

Večno im hvala!

Više informacija iz Novog Sada čitajte na posebnom linku.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari