"Svođenje onoga što je hrvatsko na ustaštvo i onoga što je srpsko na četništvo ne samo opasno nego i pogubno": Olujno more između Srba i Hrvata 1Foto: Canva

Omer Karabeg: Kakve posledice nastaju kad pojedini funkcioneri u Srbiji i deo medija današnju Hrvatsku nazivaju ustaškom državom i naslednicom NDH?

Milorad Pupovac: Medijsko ustašiziranje Hrvatske i njezinog rukovodstva štetno je za sve. Štetno je za ljude koji predstavljaju Srbe u Hrvatskoj poput mene jer građani Hrvatskoj na to ne mogu gledati dobro.

Istovremeno, štetno je i za suočavanje sa ideologijom ustaštva na hrvatskoj i četništva na srpskoj strani.

Ako ćete nekoga, ko nema nikakve veze sa ustaštvom, nazvati ustašom samo zato što je Hrvat ili nekoga, ko nema nikakve veze sa četništvom, nazvati četnikom samo zato što je Srbin – to je potpuna ludost.

Ali je pogubno i opasno kad nekoga ko je predstavnik Srba u Hrvatskoj ili Hrvata u Srbiji nazovete ustašom ili četnikom samo zato što se zalaže za prava Srba u Hrvatskoj ili za prava Hrvata u Srbiji. U takvim okolnostim teško je raditi.

Tomislav Žigmanov: Naravno da izravno snosimo posljedice samo je pitanje vrste i naravi. U takvim situacijama mi smo između čekića i nakovnja.

Sigurno da nije lagodno biti Hrvat u Srbiji kada srpski ministar unutarnjih poslova kaže da je na čelu hrvatske vlade glupi ustaša Plenković.

Svođenje onoga što je hrvatsko na ustaštvo i onoga što je srpsko na četništvo je ne samo opasno nego i pogubno prije svega za pripadnike manjina.

Karabeg: Šta je u ovo momentu najveći problem za srpsku manjinu u Hrvatskoj?

Pupovac: Tih problema je nekoliko. Među njih sasvim sigurno spada sukobljenost politika Hrvatske i Srbije oko položaja, prava i osjećaja pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj.

Sukobi oko prošlosti trebaju se trezveno rješavati. Žrtvama kao što su one u logorima poput Jasenovaca mora se pristupati trezveno i sa dostojanstvom.

Oko toga ne može i ne smije biti sukoba. S druge strane, važno je da ljudi imaju osjećaj slobode sa svojom pripadnošću srpskoj zajednici, pravoslavnoj vjeri i drugim obilježjima identiteta.

U okolnostima sukobljavanja taj osjećaj je teško štititi. I to ljude čini nesigurnim i uplašenim. Iznimno je važno da pripadanici srpske manjine imaju jednake uslove kao i svi drugi građani Hrvataske – da imaju vodu, struju, da imaju puteve, priliku za posao. I naravno pravo na solidno školovanje.

To podrauzmijeva i priznavanje historijskog doprinosa Srba u Hrvatskoj, a ne njihovo brisanje iz hrvatske historije kao što se ovdje dogodilo.

Ne možete izbrisati dvjesto godina zajedničke historije i u lošim i u dobrim stvarima. A mi sada zajedničku historiju uglavnom gledamo iz perspektive onoga što je bilo loše.

Žigmanov: Politika suočavanja sa prošlošću u Republici Srbiji apsolutno prenebregava činjenicu da je devedesetih godina bilo zločina nad Hrvatima u Vojvodini, da je najmanje 25 ljudi ubijeno i više od 35.000 protjerano.

Nema niti jedne memorijske točke gdje bi se o tome moglo komemorirati. Umjesto toga svjedoci smo najdrastičnijih oblika negiranja zločina nad Hrvatima u Vojvodini kroz javno djelovanje Vojislava Šešelja osuđenog pred međunarodnim sudom za zločine nad Hrvatima u Hrtkovcima.

Njegovo pojavljivanje u medijima, koji imaju nacionalnu pokrivenost, i zastrašujući gest odlikovanja koje je on dobio od Srpske pravoslavne crkve šalju ne samo negativnu poruku pripadnicima hrvatske zajednice u Srbiji, koji su konsternirani tim činom SPC, nego imaju i traumatizirajuće dejstvo u kontekstu ukupnih srpsko-hrvatskih odnosa.

Karabeg: Gospodine Pupovac, misliti li i vi da ima nade da se odnosi poprave?

Pupovac: Pa kad ne bi bilo nade ne vjerujem da bismo Tomislav Žigmanov i ja potpisali, odnosno parafirali, Deklaraciju koja će uskoro biti i potpisana.

Da nema te nade ne bismo bili ni gosti u vašoj emisiji. Ta nada nas motivira. Drugo je pitanje s čim se sudaraju mali čamci nade kojima plovimo gospodin Žigmanov i ja.

Ovoga trenutka mi se krećemo u doista olujnom moru i nije jednostavno odgovoriti kad će se odnosi popraviti.

Karabeg: Da li po vama treba da postoji reciprocitet u položaju manjina, pa da ono što imaju Srbi u Hrvatskoj imaju i Hrvati u Srbiji i obrnuto?

Pupovac: Reciprocitet u ostvarivanju prava nije najbolja preporuka ni kad dvije manjine imaju približan položaj, a kamoli kad u tom pogledu postoje značajne razlike. Ono na čemu treba inzistirati je primjena zakona i međunarodnih i međudržavnih ugovora.

To je okvir unutar koga je moguće raditi na unapređivanju prava manjina, u ovom slučaju Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj.

Desničarske ideologije i desničarski pokreti u Hrvatskoj pozivaju na reciprocitet i tako zapravo vješaju kamen o vrat Hrvatima u Srbiji i Srbima u Hrvatskoj nastojeći im oduzeti prava koja su oni imali bilo historijski, bilo da ih imaju u skladu sa međunarodnim dokumentima i hrvatskim ustavom i zakonima.

Mi smo za partnerstvo sa pripadnicima hrvatskog naroda u Srbiji i njihovim predstavnicima, mi smo za razmjenu iskustava, da jedni druge podržavamo u unapređenju naših prava, ali nismo za pristup kakav je karakterističan za desničarske političke grupacije.

Mi nismo samo protiv principa reciprociteta nego i protiv principa retorzije. A to znači, ako se nešto loše dogodi Srbima u Hrvatskoj, Srbija treba poduzeti slične ili gore mjere prema Hrvatima u Srbiji i obrnuto – čega je u prošlosti, nažalost, bilo i čega uvijek može potencijalno biti.

Žigmanov: Treba da postoji suglasnost o jednakim standardima koji će se dosljedno primjenjivati. Hoće li to biti imenovano reciprocitetom – koji je možda tehnički nespretan termin i ima negativne konotacije – ne pogađa bit problema.

Bitna je usuglašenost standarda između dvije države kad su u pitanju položaj i prava pripadnika nacionalnih zajednica. To se može regulirati međudržavnim sporazumom o zaštiti manjina.

Administracija Ive Sanadera je takav sporazum potpisala sa administracijom Vojislava Koštunice 2004. i taj međudržavni sporazum je pravni okvir za standarda koje su se dvije države međusobno obvezale da primjenjuju.

U članku 9 tog međudržavnog ugovora piše da će države potpisnice osigurati zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina u svim predstavničkim tijelima.

Kad je u pitanju hrvatska manjina u Srbiji, to znači zastupljenost u republičkoj i pokrajinskoj skupštini i skupštinama i izvršnoj vlasti lokalnih samouprava što podrazumjeva dogradonačelnička ili donačelnička mjesta u općinama u kojima pripadnici hrvatskog naroda žive u značajnom broju.

Kad je na vlasti bila administracija Borisa Tadića, to se rješavalo na taj način što su politički predstavnici hrvatske zajednice bili na listima koje je predvodila Demokratska stranka. Međutim, to je nestalo 2012. kad je vlast preuzela Srpska napredna stranka.

Isključenost predstavnika hrvatske zajednice iz institucija vlasti u Srbiji sigurno da kod nas izaziva nezadovoljstvo jer je jedno od suštinskih manjinskih prava da budete uključeni u donošenje odluka. Republika Hrvatska ima pravo inzistirati da se to provede.

Je li to reciprocitet ili ne, vjerojatno nije, ali inzistiranje na dosljednoj primjeni onoga što je predviđenom međudržvanim ugovorom više je nego legitimno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.