Novi Pazar, nekada veliki centar takozvane lake industrije, od 2000. godine jedan je od retkih gradova u Srbiji u koji nije stigla nijedna direktna investicija niti je otvoreno ijedno novo radno mesto u proizvodnji. Minulu deceniju u ovom gradu obeležili su neuspešne privatizacije, stečajevi i zatvaranje fabrika u društvenoj svojini, ali i znatno smanjenje proizvodnje i broja zaposlenika u privatnom sektoru.


Od petnaestak privatizacija samo dve su uspešne, Preduzeće za puteve „Novi Pazar put“ i Industrijska pekara „Polet“. Sve ostalo je zakatančeno, a bivši radnici na sudu ostvaruju svoja prava. Istovremeno u privatnom sektoru kapaciteti se koriste tek između 25 i 30 procenata. Broj proizvođača konfekcije i obuće, koji su činili privrednu okosnicu, više je nego prepolovljen. Sa druge strane, u ovom gradu zvaničnici stalno pričaju o potencijalnim strateškim partnerima „sa istoka i zapada“, razgovorima o plasmanu, uglavnom, tekstilne robe na tamošnja tržišta, odlascima na sajmove i o mnogobrojnim razgovorima sa inim predstavnicima inih tržišta. Od svega toga, ekonomski razvoj i upošljavanje instaliranih kapaciteta su na dugom čekanju. Objašnjenja za ovakvu situaciju su obično ta da nestabilne političke prilike u ovom delu Srbije teraju potencijalne investitore što dalje. To je idealna prilika da se politički neistomišljenici međusobno izoptužuju u svakoj prigodnoj situaciji.

– Bez obzira na to što u firmama koje su u stečaju ili više ne postoje nema sindikalnog organizovanja, radnici zahtevaju da dođem i da im pomognem. Svi saveti su u skladu sa zakonom, jer detaljna tumačenja dobijam iz naše centrale u Beogradu, objašnjava Džemo Graca, regionalni poverenik ASNS.

Poverenik sindikata Nezavisnost Esad Nicević istovremeno je u gradskoj upravi zadužen za koordinaciju između lokalne uprave i sindikata. On pokušava da probleme radnika sa ulice prenese u institucije. Nicević je jedan od predstavnika lokalne vlasti koji s nezadovoljnim radnicima učestvuje u razgovorima s predstavnicima nadležnih ministarstava i Agencije za privatizaciju.

– Lokalna samouprava nije prava adresa za rešavanje problema nezadovoljnih radnika, ali pokušavamo da im pomognemo organizovanjem razgovora na kojima se traže rešenja, naglašava Nicević i dodaje da nezadovoljne radnike često izda strpljenje posle razgovora i onda kreće sve iz početka – protesti, optužbe i prozivke. Dobar deo radnika iz propalih preduzeća uhlebljenje je našao na čuvenoj novopazarskoj pijaci. Sada i tu sve manje ima posla. Robe ima, ali nema ko masovno da je kupuje. Sve češće se dešava da se pored pijačne tezge provede ceo dan a ništa se ne proda. A uz malo truda i novca ne bi moralo da bude tako.

– U staroj industrijskoj zoni imamo kompletnu infrastrukturu potrebnu za pokretanje proizvodnih programa i otvaranje novih radnih mesta. Imamo i benificije za takve investitore, koje nam je odobrila Vlada Srbije, ali osim uopštenog interesovanja – konkretnih ponuda nema. Nijedan ozbiljan investitor neće da uloži kapital u politički nestabilno područje, objašnjava Ramiz Paljevac, načelnik Gradskog odeljenja za privredu.

Prazne hale privatnika

Privatni sektor pokušava da se kroz svoje klastere organizuje i zajedno plasira proizvode na inostrano tržište. U predstavljanju inostranim kupcima najdalje su otišli proizvođači tekstila koji imaju zaključene ugovore o plasmanu, uglavnom džinsa, na rusko, belorusko i poljsko tržište. Bez obzira na to njihovi savremeno instalirani kapaciteti se koriste tek trećinu. A novih zapošljavanja nema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari