Jermenija: Priča o mučenicima i podvižnicima 1Foto: Branko Vasiljević

Obrise svakog grada koji posetite ocrtavaju grandiozne bogomolje, jedna ili više njih, zavisno od istorijskog nasleđa ili verske koegzistencije.

U njima se vidi shvatanje moći, bogatstva i važnosti države, snaga vere, dubina odanosti vernika.

Ali civilizacijski dometi,arhitektonsko i umetničko umeće, istorija, legende i mitovi pre se mogu videti u u skromnim starim bogomoljama, koje čuvaju versku tradiciju. Otkriva ih i poseta Jermeniji, zemlji koja je prva uvela hrišćanstvo kao državnu religiju, 301. godine.

Prvi susret sa jermenskim verskim nasleđem imao sam u manastiru Gegard, u klisuri reke Azat, okruženju koje u potpunosti odgovara predstavi o pogodnom mestu za podizanje manastira.

On je okružen visokim liticama, u kojima su izdubljene isposnice nekadašnjih bratstava, delimično ukopan u pećinu u kojoj se i danas nalazi izvor, predmet hodočašća i pre podizanja manastira.

Spolja liči na utvrđenje, koga nadvisuje kube u obliku višestrane kupe, karakteristično za sve jermenske crkve.

Unutrašnji zidovi možda su nekada bili oslikani; sada su goli i puni upisanih imena dobrotvora ili posetilaca; oltar nije zatvoren, a u njegovom dnu je slika Bogorodice; u kapeli pored je slika Jovana Krstitelja.

Upravo pred njom odigravao se čin krštenja: obred je vršio sveštenik, sa crnom kapuljačom koja mu je padala na pleća, i gustom crnom bradom koja mu je oduzimala lice; u polumraku, sa blagim odsjajem voštanica, stajala je porodica sa devojčicom. Uski zrak svetlosti, iz otvora u zidu, padao je na majku i devojčicu; imale su biblijski izgled.

Kada je u Gegard doneto Koplje sudbine, ono isto kojim je proboden Isus – a a možda ih je bilo i više, jer sam slično video u Beču – dobio je današnje ime: „Manastir koplja“.

Ono više nije tu, nalazi se u duhovnom centru Jermenske apostolske crkve, manastirskom kompleksu Ečmiadzinu; u gradu koji ima i drugo ime, Vagaršapat.

Na putu do tog grada, treba zastati u prestonici, Jerevanu, radi poklonjenja žrtvama genocida, koji je nad jermenskim narodom izvršen u Turskoj.

Uspomenu na milion i po žrtava, u ime svih Jermena, čuva dostojanstveni muzej.

Ečmiadzin je blizu granice s Turskom, s pogledom na oteti Ararat, svetu planinu Jermena.

Tu su najstariju hrišćansku katedralu na svetu sagradili sveti Grigorije Prosvetitelj i car Tiridat.

Nije to podvižništvo prošlo bez mučeništva; pokrštavanju je prethodilo trinaestogodišnje zatočeništvo Grigorijevo u jami, „ispunjenoj svakim otrovnim gadom“, u koju ga je bacio car; izlečivši cara, Grigorije je postao prvi episkop.

Zajedno su se obračunali sa prethodnim verovanjem, Zoroastrizmom; žitije sveca govori o rušenju i pustošenju starih hramova vatre.

Bilo je još mučenika na ovim prostorima: apostola Vartolomeja su živog odrali, a apostola Judu strelama ubili.

Postradala je Hripsimija, hrišćanska lepotica koja se nije podala carevima, kao i igumanija Gajanija sa monahinjama.

Katedrala je sagrađena na mestu koje je, po Grigorijevoj viziji, označio Isus, sišavši s neba. Pored nje su crkve posvećene svetoj Hripsimiji i svetoj Gajaniji, iz sedmog veka.

A u izmaglici se vidi snegom pokrivena kupa istinske crkve, Ararata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari