Disident koji je živeo u podrumu na Obilićevom vencu 1Foto: Ivan Medjedovic

Ove osebujne ličnosti setim se u zimske dane. Da li zbog nostalgije koja me obuzima u dane oko Nove godine, da li zbog snega koji me uvek asocira na Rusiju, ili ponajpre stoga što je njegov trnoviti put disidentstva počeo upravo u zimu 1965. godine.

Ta se zima produžila na početak marta. U Beogradu je bio veliki sneg, deca su se sankala po ulicama, radnici su morali lopatama da očiste sneg sa tribina i terena tada još novog stadiona Crvene zvezde kako bi bila odigrana revijalna utakmica ovog kluba sa reprezentacijom Sovjetskog Saveza.

Pred četrdeset hiljada posetilaca meč se završio nerešeno 2:2. Novine su pisale kako se planira da nehigijensko naselje Prokop bude raseljeno, kućice srušene a na tom mestu podignuta nova autobuska stanica. Tada je asistent na katedri za rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru krenuo sasvim drugačijim životnim stazama i bogazama nego što je očekivao.

Tog simpatičnog i žovijalnog čoveka imao sam čast da upoznam i satima sa njim razgovaram kada je već imao preko sedamdeset godina i kada mu se bližio konac životnog veka iako se na njemu pečat smrti uopšte nije primećivao.

Naprotiv. Posetio sam ga u njegovom stanu u podrumu jedne zgrade na Obilićevom vencu – ironijom nekom do zgrade u kojoj je pre rata i tokom okupacije bila smeštena Specijalna policija Uprave grada Beograda (zloglasna „Mansarda“) a posle rata ne manje zloglasni zatvor Ozne dok je ja pamtim kao zgradu studentskog restorana kolokvijalno nazvanog „Tri kostura“.

Mihajlov se početkom 90-ih godina vratio iz SAD i povremeno bi učestvovao u političkom životu ali nikad upadljivo, kao da je shvatio da su njegovi ideali porušeni, propali u realizaciji za šta on krivicu nije snosio. Ličio mi je na neke tipove kod Dostojevskog – na naivnog člana ilegalnog kružoka koji se bori protiv carizma a biva iskorišćen i odbačen od strane bezdušno proračunatog manipulanta, nekog Verhovenskog.

Zadržao je u sebi, u onom simpatičnom smislu, nešto detinjasto, iz inostranstva se vratio sa gomilom nekakvih šašavih igračaka na navijanje kojima je ispunio čitav ormar. Na primer: nekakva zvrčka koja se besomučno vrti u krug i puca na sve strane.

Goste je posluživao izuzetno ljutom votkom sa hrenom (kako je izgovarao) koju je spravljao tako što bi sitno iseckane suve komadiće korena stavljao u bocu sa pićem. Za sebe je radije zadržavao metaxu. Gostu bi ponudio hercegovački rezani duvan nabavljen na Zelenom vencu i nikad lepšu cigaretu nisam popušio. Na stolu je stajao zemljani ćup do vrha pun čokoladica koje je tamanio.

Bio je to jedan od najplemenitijih ljudi koje sam upoznao. NJegovi pogledi na svet mogu se iščitati iz njegovih dela kakva su: Nenaučne misli, Planetarna svest, Domovina je sloboda… Mihajlov nije podržavao savremenu naučnu dogmu, koja je zamenila stare religiozne, o neprestanom usavršavanju čoveka i čovečanstva, o neprestanom progresu, o prevlasti razuma.

U njemu je bilo dosta od ideja ruskih religioznih pisaca kakvi su bili Berđajev i Solovjov. On je u svojoj i našoj savremenosti, u vrlom dvadesetom stoleću, otkrivao pravcati srednji vek sa modernom inkvizicijom i gušenjem ljudskih sloboda. Ipak, nije upao u zamku u koju inače upadaju ljudi sa takvim nazorima da odrekne i samu mogućnost ljudske slobode – naprotiv za Mihajlova je ideja slobodne ljudske savesti stajala iznad svega.

***
Tokom leta 1964. godine Mihajlov je studijski boravio u Moskvi i Lenjingradu i sa tog putešestvija je proistekao njegov zapis „LJeto moskovsko“ predviđen da u tri nastavka bude publikovan u književnom časopisu Delo. Izašla su dva dela u januarskom i februarskom broju za 1965. godinu. O razlozima i pozadini svega moglo se odmah nešto naslutiti a mnogo godina kasnije kada su otvoreni arhivi i dokumentovati.

Okružni javni tužilac izrekao je meru zabrane i zaplene februarske sveske koju je sud potvrdio inkriminišući autorovo tvrđenje da su koncentracioni logori u Sovjetskoj Rusiji nastali pre onih u Nemačkoj (što je činjenica) te da su odneli više ljudskih života i da su bili stravičniji od nacističkih (što je teško dokaziva tvrdnja). Državni sekretarijat za inostrane poslove je 10. februara 1965. godine poslao dopis Ambasadi u Moskvi kojim obaveštava da je zbog članka Mihajlova zabranjen februarski broj časopisa DELO.

Istoga dana Ambasada iz Moskve odgovara državnom sekretaru za inostrane poslove Koči Popoviću da je tekst Mihajlova izazvao pažnju u diplomatskom koru. Od sovjetskih zvaničnika niko im ništa nije govorio o tome niti ambasada zna da će nešto zahtevati. Diplomatsko predstavništvo FNRJ pojavu ovakvog teksta ocenilo je kao štetnu po odnose dve zemlje. Kako je bio najavljen i treći deo putopisa to smatra da bi bilo dobro sprečiti njegovo pojavljivanje.

U vezi sa ovim objavljeno je više napisa u jugoslovenskoj štampi koji su osporavali navode Mihajlova i kritikovali ga što izjednačuje nemački nacionalsocijalizam sa sovjetskim modelom socijalizma pa ga čak u nekim aspektima prikazuje kao lošiji politički sistem od nacizma. Mihajlov je zapravo ponavljao teze zapadnih sociologa i politikologa koji su počevši od Hane Arent i njene studije Poreklo totalitarizma putem ovog pojma izjednačili prakse socijalizma (komunizma) sa nacizmom i fašizmom.

U socijalističke konclogore i zatvore dospevalo se iz političkih razloga kao neprijatelj sistema a ne zbog svoje rasne ili etničke pripadnosti, nisu postojali namenski logori za istrebljenje određenih zajednica kako je to bio slučaj u Trećem rajhu.

Takođe, ni u italijanskom fašizmu takvih logora nije bilo. Vremenski posmatrano, prve konclogore stvorila je britanska vojska 1899. godine u Južnoj Africi tokom rata protiv Bura kada su internirani njihove žene i deca da bi se otpor domorodaca slomio. Ipak, onima koji su stradali bilo je svejedno da li ih je utamničila prema svojoj teoriji čovekoljubiva i napredna ideologija ili neka mračna i reakcionarna.

Sutradan po zabrani, 11. februara, predsednik SFRJ Josip Broz Tito primio je savezne i republičke javne tužioce povodom obeležavanja dvadesetogodišnjice ove ustanove. Neobično je da je opširan izveštaj objavljen u dnevnim listovima tek 4. marta i to posredstvom agencije TANJUG koja ga je prenela iz „Komunista“ (organ SKJ) od istog dana.

Tito je u ovom slučaju iskazao ne prvi niti poslednji put politički cinizam. Tobože prekorevajući tužioce da nisu samostalni od političara (izvršne vlasti) zapravo ih je prisiljavao da uhapse i osude Mihajlova zbog toga što navodno opravdava nacističke konclogore. Mihajlov uopšte nije opravdavao nacizam niti je relativizovao nacističke logore već je isticao da je slična praksa postojala i u SSSR-u.

Titovo istupanje prenela je sva dnevna štampa. „Meni se čini da vas nešto steže od strane nekih političkih faktora, i da se malo ustručavate da odmah samostalno dejstvujete, ne tražeći saglasnost nekoga odozgo. Vidite samo kako je ispalo sa tim napisom u „Delu“? trebalo je da to odmah zabrani javni tužilac i da to objavi. U tim stvarima vi morate biti politički potpuno samostalni i vaše je puno pravo da samostalno dejstvujete. Poznajete zakone i sami možete ocijeniti podliježe li nešto gonjenju ili ne. Kada nešto zakonski treba goniti, ne postavlja se pitanje da li je to iz političkih razloga cjelishodno ili nije. Vi ste toga koji je to napisao trebali odmah staviti pod istragu i objaviti to u štampi.

Treba da se zna da je podignuta optužnica protiv njega, da je to reakcionar koji kleveće jednu veliku stvar, oktobarsku revoluciju. A to se tiče nas kao socijalističke zemlje. /…/ Ne smijemo dozvoliti da se desi i takav slučaj da neko u našoj socijalističkoj zemlji opravdava hitlerovske koncentracione logore, gdje su živi ljudi spaljivani i gdje su milioni i desetine miliona, od djece pa do staraca, uništeni. /…/ Nezgodno je da se mi, politički faktori, uvijek mešamo u vašu nadležnost i da vam sugeriramo šta ćete činiti. Istina, ja znam da vi preduzimate mnoge stvari, primam o tome informacije, ali trebalo bi da budete još samostalniji.“

Na istom skupu, govoreći o kriminalu i huliganstvu među mladima Tito je iskazao veliku empatiju i benevolentnost naročito prema tada popularnoj veštini „pozajmljivanja“ automobila koja se praktikovala tako što bi kola bila noću ukradena i vožena dok se ne isprazni rezervoar a onda negde ostavljena. „Kao što mi nismo voljeli kad su nam naši stariji govorili da su oni bili takvi i takvi, a da smo mi sasvim drukčiji, tako ni sadašnja mlada generacija ne voli ako se samo priča o ranijim generacijama nasuprot današnjoj omladini i slično. A i čemu te priče?

To postaje dosadno, i glupo je. /…/ Pošto smo maločas spomenuli te krađe, ja mislim, drugovi, da ni onaj koji ukrade automobil, nema još instinkt kriminalca; treba to ipak razlikovati. Znam da ima huliganstva, ali ima i onih koje povuku drugi, pa nasjednu.“

Odmah je usledilo hapšenje Mihajlova. Nema pokazatelja da je neko iz Moskve zatražio zabranu časopisa i procesuiranje autora. Mihajlovu je zbog ovog teksta suđeno u Zadru gde je tada živeo, iako je striktno gledano to moglo da bude samo u mestu počinjenog delikta, u ovom slučaju u Beogradu prema načelu o mesnoj nadležnosti suda. Okružni sud mu je izrekao uslovnu kaznu zatvora što se može smatrati blagom kaznom za ono vreme za takve političke delikte. Iz toga se videlo da je režim ovde preventivno i pro forma delovao da se ne bi u datom političkom trenutku zamerio sovjetskom vrhu.

Tih godina su bile u toku velike nabavke naoružanja pre svega aviona i tenkova iz SSSR-a. Na procesu se odbrana uzalud pozivala na pojedine Titove govore iz perioda najzaoštrenijih odnosa sa SSSR-om gde je vođa jugoslovenskih komunista sličnim tonom kao Mihajlov govorio o prvoj zemlji socijalizma. Ovo je bilo tek prvo u nizu suđenja ovom disidentu. Koliko je slučaj Mihajlova zanimao samog Tita pokazuje da je u predsedničkoj arhivi sačuvan predmet koji sadrži više stotina listova raznih materijala među kojima su i policijski izveštaji i kopije sudskih presuda što je on sve pregledao i obeležio parafom.

Inače je pisanje o načinu i širini represija u SSSR-u tokom Staljinove epohe bilo arbitrarno i stvar političkog trenutka i potrebe što pokazuje činjenica da je samo nekoliko godina pošto je Mihajlov osuđen Karlo Štajner objavio svoje uspomene „7000 dana u Sibiru“ koje su za desetak godina štampane u više od dvadeset izdanja a da niko nije prozivao autora kako izjednačava nacizam sa sovjetskim socijalizmom. Naprotiv, knjiga je nagrađivana i hvaljena u medijima Jugoslavije. Kada se 1990. godine okončao hladni rat a socijalizam se urušio prestalo se sa objavljivanjem ovakve literature i danas niko o tome ne piše.

***

Kada smo se poslednji put sreli, pobuđen time što poznajem i vrednujem rusku književnost a posebno Bulgakova, poklonio mi je dva CD-a sa snimljenom ruskom serijom po romanu Majstor i Margarita. Kad god zimi po snegu prošetam Kalemegdanom naviru mi kadrovi iz filma Saše Petrovića, zaleđene staze oko umetničkog paviljona, Ugo Tonjaci kao Majstor i Mimzi Farmer kao Margarita, u glavi se opsesivno vrti „Rjabinuška“ dok crni mačor frkće i kezi očnjake. P

rofesor Woland sa svojim pomoćnicima tu je negde, spreman za seansu crne magije. Tada se setim ovog beskrajno saosećajnog čoveka široke duše i uma. Možda sve ovo ipak ima veze i sa nama ovde i sada?

Autor je književnik i istoričar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari