Izbori kao predjuriš do konačne pobede 1Foto: Privanta arhiva

Ovi Šekspirovi stihovi mogu da budu radni naslov kampanje srpske opozicije, ali i njihova jutarnja motivaciona mantra.

Zaista, dugo nije bilo optimizma na našoj političkoj sceni. Vlast nudi svetlu budućnost ni sama ne verujući u nju, njeni birači zadovoljni su i podnošljivom sadašnjošću, dok su njeni konkurenti tvrdoglavo zagledani u prošlost tražeći grešku u sistemu koja je dovela do ove katastrofe. Oni još uvek grozničavo pokušavaju da umole bogove za još jedno farsično ponavljanje istorije.

Skeptične teorije logičara pokazuju da se nikakvom racionalnom metodom ne mogu predvideti nepoznati događaji na osnovu poznatih. Nema reprize 5. oktobra, ni velikih protestnih šetnji, ni 9. marta. Kada opozicija shvati da kvantitativno gomilanje narodnog nezadovoljstva mora pratiti kvalitativna promena njene politike, onda i samo onda ima pravo da se nada uspehu.

Devedesetih je Srbija bila u sukobu sa susedima i celim svetom, danas je Srbija u sukobu sama sa sobom. Vučićeva politika ima više potrebu za neprijateljima, nego za prijateljima, jer samo u uslovima napetosti, nasilja i konflikta on postaje neophodan, poput piromana koji najbolje zna kako ugasiti požar. TV dijalog, kao pokušaj sigurnosnog ventila za popuštanje društvenih tenzija, nevešt je manevar kojim se abolira TV Bastilja i dokaz je nepopustljivosti režima da niti pedalj javnog prostora prepusti konkurenciji. Kakofonske debate samo prividno dobijaju oblik verbalnog spora, one su uvod u još neodobreni fizički okršaj. A do njega smo na žalost sve bliže i bliže. Lista potencijalnih povoda je sve duža, od Mladićevog murala, preko blokada štandova, do novih anti-COVID nemira.

Prestonicom nesmetano marširaju srpski junkeri, dvojajčani blizanci uglađenih, lakiranih i blaziranih „akademika“ iz naprednjačkog semeništa. Jedni prljaju ruke, drugi jezike, dok masu zahvata nacionalni eros jer im se preko kontrolisanih medija nudi Vulinovo snoviđenje srpskog Rajha pod Vučićevim egidom.

U takvoj atmosferi opozicija izlazi na megdan neporaženom protivniku. Pokušavaju da nas ubede kako je neprijatelj suzbijen, ali nije i razbijen, te je potrebno samo malo organizovanog napora da bi se ostvarila dugo željena pobeda. Voljno ili nevoljno prenebregavaju činjenicu da su svi izborni procesi od 2014. godine do danas bili neprekidni niz neuspeha i razočarenja opozicione javnosti. Uzrok tome ne leži samo u bestijalnosti režima, već i u nesposobnosti opozicije da najzad pronađe elastičniji oblik organizacije koji bi omogućio ne samo sinergiju, već i kristalizaciju narodnog nezadovoljstva. To nezadovoljstvo je neophodno prevesti iz neodređenosti u konkretnost, iz opštosti u preciznost.

Svako ko za stanje u društvu podjednako krivi i vlast i opoziciju je oportuni manipulator ili neodgovorna neznalica. Ako su Srbi pristali da posle decenije razaranja, propadanja i ponižavanja Vučiću daju drugu šansu, onda je i ova opozicija, ma kakva bila, sa svim svojim nedostacima i greškama, nesumnjivo zaslužuje. Argument da je Vučić posledica nesposobne vlasti njegovih prethodnika gubi na snazi pred činjenicom da su DOS i sve njegove varijante takođe posledica nacional-socijalističke politike čiji je Vučić bio sledbenik. Da nije bilo njega i njegove radikalske ideologije koju je Milošević prvo stvorio, pa koristio, da bi je na kraju institucionalizovao i sa njom propao, nikada ne bi došlo do demokratske revolucije u Srbiji. Dvanaest godina kasnije, sa piramidom znanja u prstima i Maks Veberom ispod pazuha, prikazao se Srbima kao čudotvorac.

Ovi izbori ne mogu da sruše Vučića, ali mogu biti predjuriš do konačne pobede. Eventualna promena vlasti u Beogradu neće značiti ništa bez značajnog broja opozicionih poslanika koji će na svakom skupštinskom plenumu uporno pokazivati glasačima da je grudva snega počela da se kotrlja. Neubedljivi su oni koji se nadaju masovnim protestima zbog izborne krađe koju će Vučić morati da sprovede ne bi li sebi obezbedio dominantnu pobedu. Oni zatvaraju oči pred činjenicom da je Vučić naučio lekciju iz devedesetih i da on izbore ne krade, već ih projektuje.

Rezultati su već poznati u unapred zacrtanim okvirima, unutar kojih je opoziciji dozvoljeno da iznenadi brojem, ali ne i pobedom. Zato je suludo očekivati da će neko tabanati ulicama srpskih gradova zbog nepravde koja je učinjena opoziciji, jer je umesto zasluženih 30 dobila 20 procenata.

Zaboravlja se da i 1996. i 2000. godine građane na protest nije motivisala izborna krađa, već izborna pobeda! Pobeda se brani po svaku cenu, na krađu smo se odavno navikli. Oni koji izborima žele da pokažu i dokažu da je Vučić lopov su ili amateri ili kolaboracionisti. Narod to zna i bez izbora.

Tri su varijante u opciji. Prva je poraz u Beogradu i jednocifreni postotak na republici. Ta opcija je gašenje svetla u Srbiji i početak formiranja vaninstitucionalnog pokreta otpora u embrionalnin oblicima. Druga podvarijanta je sa iznenađujućom pobedom u Beogradu, čime se Srbija svrstava u red ostalih evropskih stabilokratija, jer su i Orban i Erdogan izdržali pad svojih prestonica. Treća opcija je beogradski trijumf i makar trećina poslanika u parlamentu. Jedino u takvim uslovima moguće je Srbiju izbaciti iz ležišta u kome uporno šlajfuje i dozvoljava da joj novu deceniju pojedu mutirani skakavci iz devedesetih.

Koja će od ove tri opcije postati realnost zavisi od brojnih faktora. Jedinstvo opozicije i sinhronizovano delovanje protiv režima je uslov svih uslova.Vreme je da sazru plodovi koje smo posejali u divljim olujama i po mračnom vremenu! (Kaucki)

Autor je lekar, član Glavnog odbora Demokratske stranke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari