Jednostranačka država sa pokornim podaništvom 1

Ako se izgubi smisao javnog života i slobodnog delovanja čoveka u društvu, gubi se smisao bitisanja, čovek gubi ličnost i svodi se na živuljku u pukoj borbi za egzistenciju. Bojim se da se to desilo u državi srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive.

Postali smo jednostranačka država sa pokornim podaništvom.

Javno dobro, koje su gradile prethodne generacije, uzurpirano je i stavljeno pod kontrolu vrha otuđene vlasti. Javni prostor koji bi trebalo da po svojoj nameni služi javnoj svrsi, da omogući socijalnu komunikaciju svih slojeva društva, podređen je interesima posebnih grupa. Javni interes se sveo na dobrobit ograničenog broja ljudi bliskih vlasti.

Javni resursi su stavljeni u funkciju interesa stranke na vlasti. Umesto da javne funkcije države štite, institucije ih oblikuju prema potrebama tih grupa.

Ako je prethodna vlast bila žuto preduzeće, ova vlast je zemljoradnička zadruga, koja je preorala Srbiju. Ne samo da su je preorali, već su kanalima spojili sve ono što u zemlji vredi i povezali sa svojom strankom i svojim interesnim grupama.

Institucije su stavljene pod kontrolu jednog čoveka isprepletanu paukovim mrežama i omamljujućim otrovima do stanja hibernacije. Ono malo slobodnomislećeg sveta provlači se kroz žrvanj partija na vlasti i blato propagandističkih tabloida.

Niko u njihovom okruženju nije pošteđen, rodbina, prijatelji, istomišljenici. Strašan je primer akademika Teodorovića i Pinka.

Narod je mentalno ugrožen neprestanim pritiskom nacionalnih medija i tabloida. Svakodnevnim ispiranjem naših umova vođa strči kao stena u Đavoljoj varoši, koju smo prinuđeni da gledamo i slušamo celodnevno, godinama. Spas tražimo bežanjem iz države ili od stvarnosti.

Mi više ne delimo vekovima sticane nacionalne vrednosti, već delimo gnev i beznađe.

Utisak je da režimu odgovara osiromašen narod i sirotinja, jer sa njima najlakše manipuliše i ostaje na vlasti.

Prvo im se utera strah u kosti, od mogućnosti gubitka posla, nemogućnosti lečenja, školovanja, primanja penzija, ugroženosti države i naroda.

Onda se pojavi spasilac, koji se manipulacijom i televizorom bori protiv sile i nepravde.

On se bori, a zli intelektualci hoće da ga u tome spreče. Onda narod, uz pomoć tabloida kreće u spasavanje spasioca. Ni Hičkok bolje ne bi smislio.

Srbija ima najniži rast bruto domaćeg proizvoda u regionu, pad industrijske proizvodnje, najniže plate i penzije, endemsku korupciju i kriminal, ogroman odliv kvalifikovane radne snage.

Zaposlenost se smanjuje tako što 60.000 ljudi godišnje pobegne iz ove zemlje.

Građani su poredani u tri reda. Prvi red su glasači vladajuće klike, drugi red svi on i koji ćute, treći red glasači opozicije. Iznad reda i zakona je elita koja okružuje predsednika, koja ga brani i koju on brani, a ispod zakona su oni koji se osmele da kritikuju ili ukažu na kriminalne radnje, poput Aleksandara Obradovića, novinara Jovanovića, Marije Lukić. Da li ćemo to posmatrati sve dok ne dođu po nas.

Čitavo društvo i država postali su taoci ničim kontrolisanog nagona za vlašću jednog čoveka.

Opsednutost vlašću i mesijanstvom koje je neostvarivo, može dovesti samo do odbrane vlasti po svaku cenu i svim sredstvima. To bi bilo kobno za društvo i državu.

Vođa nije predsednik svih u Srbiji ne zato što ga nisu prihvatili svi građani, već zato što on nije prihvatio sve građane, nego samo svoje birače. Sve što je mogao, podelio je, od radnika do vernika, od vladika do akademika.

Za dugotrajnu vladavinu idealan ambijent. Vođa je naftom polio društvenu i javnu scenu, a iznad maše otvorenim plamenom, kako bi se strah pojačao.

NJegove manipulacije idu dotle da su za stanje društva devedesetih, ratove, ekonomsku propast, neviđenu inflaciju, međunarodnu izolaciju, krivi ne oni koji su tada vladali, među kojima i on sam, već oni koji su došli na vlast posle dvehiljadite.

Sve što ima organizovani oblik, od aktiva žena, sportskih organizacija, kulturnih formi, mesnih zajednica i opština upodobljeno je interesima jednog čoveka i jedne stranke.

Dotle smo nemi svedoci najgnusnijih dešavanja u društvu koje nazivamo naše. Zamislite um koji čestita godišnjicu ubijanja hiljade ljudi, bez obzira da li se radilo o zločinu ili genocidu, svejedno.

Čestitka stiže sa vrha vladajuće stranke, skoro njenog ideologa. Da vođa iz praktičnih razloga ne šalje pomirljive poruke o velikanu, Đokovića bi nacionalistički tabloidi i partijski jastrebovi samleli, bez obzira što je on jedina baklja nacionalne svetlosti koju vidi ceo svet.

U Srbiji su najbolje plaćeni poslovi visokih dužnosnika čiji je jedini zadatak da ćute. Ustavni sud, Visoki savet sudstva, javni tužilac, Zaštitnik građana, Agencija za borbu protiv korupcije, RTS, REM, samo su vrh ledenog brega ćutanja partijskih uhlebljenika. Dok Srbija iznutra gori, SANU, čast izuzecima, češlja dobro plaćene projekte.

Već su se jednom istrčali, pa pozvani na nadležno mesto i podučeni za vijek vjekova. S druge strane najbolji status imaju oni koji manipulišu i lažu narod, od državnih funkcionera do tabloida.

Studenti koji su zauzeli i time oslobodili Rektorat i Aleksandar Obradović su sledeće dve baklje koje treba slediti. Što više nas ih bude pratilo, žiška će se sve više rasplamsavati.

Danas nam je mudrost potrebnija nego ikada. Mudra je odluka bojkot izbora. Lovci u mutnom i zaštitnici sopstvenih apanaža i imuniteta pokušaće da izbore još po neki mandat, a onda će zajedno sa njim otići na smetlište političke istorije.

Što više slobodnih ljudi mora da bojkotuje ne samo izbore, već sve manipulacije koje nameće režim. I glasači režima će jednom shvatiti da su bezlična masa kojom vođa manipuliše i oblikuje je po svom liku.

Istovremeno sa bojkotom, stvarno demokratske stranke hitno moraju da porade na ozbiljnom programu i ozbiljnim reformama, sa dubinskim promenama sistema, počev od Ustava, izbornog zakona, zakona o vladi i predsedniku, ograničenja mandata, zakona o radu i drugih sistemskih zakona.

Nužno bi bilo osnovati tužilaštvo za kriminal u državnim institucijama. Buduća demokratska skupština prvo što bi morala da donese je Deklaracija o revitalizaciji nacionalnih institucija. Da bi se ovakav sistem promenio, mora se menjati osnova na kojoj počiva.

Autor je profesor u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari