Ko se boji lajka još 1foto: R.Z./ATAImages

Ne znam da li ovo znate, ali storiji koje danas listate na Instagramu i Fejsbuku nisu originalno njihov izum… Koncept tzv. „Snapchat Stories“ predstavljen je oktobra 2013. godine, sa idejom da korisnik postavi niz fotografija i kratkih videa koji će nestati za 24h. Čak je i osnivač i tadašnji direktor Instagrama, Kevin Systrom, javno priznao da Snapchat zaslužuje zasluge za tu ideju.

Ono što je dragi Kevin zaboravio da spomene (i da nam se javno zahvali, kad smo već kod toga), bila je činjenica da je upravo Srbija imala ključnu ulogu u svemu ovome. Za razvoj te forme objava na društvenim mrežama, odnosno storija, krivi smo mi.

A priča ide ovako. Negde u isto vreme sa dolaskom naprednjaka na vlast u Srbiji, čelnici društvenih mreža širom sveta primetili su jedan neobičan trend. Kako priča kaže, broj lajkova na klasično objavljene postove počeo je da opada u toj maloj zemlji, na brdovitom Balkanu. Instagram analitičarima trebalo je čak tri godine da provale zašto se to dešavalo, da bi konačno provalili srpski kod i 2016. godine se po prvi put pojavila opcija „Instagram story“. Pravi razlog za to smo ovde znali samo pokojna Jovanka Jolić i ja.

Naime, ljudi ovde su baš u to vreme počeli da se plaše da lajkuju postove, jer bi to neko mogao da vidi… Da skrinšotuje. Da prenese nekom drugom. Upravo zato je Instagramu bila potrebna neka nova varijanta, da te naše ljude smeste na sigurno, negde gde se ne vidi kome i šta lajkuju i komentarišu. I da se taj trend ne proširi i na druge zemlje.

I bi Instagram story, i nekada hrabri narod ponovo je mogao da lajkuje do mile volje, ali da se to ne vidi javno. I još jednom, društvene mreže bile su spašene.

Ali, šta se dalje dešavalo u „online“ Srbiji, pitate se.

Kao i u svakoj zemlji gde propagandna mašinerija radi punom parom, i kod nas se velika pažnja posvećuje svakom obliku oglašavanja i javnog izražavanja misli. Paklena pomorandža na steroidima. RTS je decenijama pod strogom kontrolom, i slep je i gluv na sve što ne odgovara vlastima, režimske televizije okupirale su sve nacionalne frekvencije i danonoćno truju narod… Ipak, još jedan prostor je bilo potrebno zauzdati, staviti pod kontrolu. Pogađate, to su društvene mreže.

Ni Gebels ga bolje ne bi smislio. Sve što vam je potrebno za to su botovi i skrinšoteri. Jedna strana medalje danas su ljudi koju primaju platu da formiraju javno mnjenje, odnosno lažno se predstavljaju i u komentarima blate i pomeraju narativ na stranu na koju im vlastodršci i državna bezbednost naredi. Popularno zvani botovi.

Druga strana medalje je implementiranje straha, najčešće preko skrinšotera, tj. ljudi koji prate vaše digitalne aktivnosti i to prenose „centrali“. Tako na kraju dobijamo autocenzuru, dobijamo gromoglasni muk i ćutanje normalnih ljudi na društvenim mrežama.

Na promociji knjige koju sam nedavno imao u Pirotu, u razgovoru sa nekim finim ljudima saznao sam da njihov predsednik opštine zove nastavnike i preti im zato lajkuju objave na Fejsbuku koje su vezane za studentske proteste. Zamislite vi to. Toliko nam dobro ide, da predsednici opština nemaju drugi posao nego da vam prate profil na Instagramu. Ali tu nije kraj, zašto stati na predsednicima opština.

Odavno, recimo, znam da se za napredovanje na fakultetima danas ispred referenci i ostalih nebitnih stvari prvo proveravaju vaše društvene mreže, za to su dekani posebno zainteresovani. Znam takođe i da glavne sestre po raznim zdravstvenim ustanovama imaju ceo tim podguznih muva (teško da ih možemo nazvati „ljudima“), koji skrinšotuje objave lekara i sestara, proveravaju ko lajkuje objave, i onda redovno te informacije prosleđuju višim instancama. Isto je u svim državnim preduzećima. To je najveća javna tajna danas, botovi i skrinšoteri.
Instagram storiji su za sada bezbedni, ne brinite. Tu možete da se razmahnete i lajkujete do mile volje, neće niko da vas vidi.

Ali, budimo na trenutak ozbiljni. Ako je vrhunac herojstva, čojstva i junaštva danas da na Fejsbuku napišeš šta misliš, ili da makar lajkuješ nečiju objavu, onda smo u velikom problemu. U boj na Kosovo su naši preci išli znajući da će verovatno doživeti poraz. Ceo svet se klanjao našem narodu u Prvom svetskom ratu zbog ogromnih gubitaka i žrtve koju smo podneli. Stjepan Filipović je 1942. godine pred vešanje držao uspravne pesnice i prkosno gledao okupatora u lice, a junačke borbe partizana i narodnih heroja sa okupatorima mogu da se mere sa najluđim scenama u holivudskim akcionim filmovima…

Danas smo postali nacija hrabrih lajkera storija.

I onda ne mogu, a da vas ne upitam… Zašto kada vas neko maltretira i uskraćuje vam ono bazično, ustavom zagarantovano pravo da se slobodno izražavate, nešto za šta su vaši preci živote dali… Zašto se jednostavno, ne znam, ne pobunite?

Ne morate da idete u rat i bacate bombe kao Boško Buha, ne morate da krvarite u bitkama, ne morate da se žrtvujete i pucate u bure baruta kao Sinđelić… Možete samo javno da napišete: „Taj i taj naprednjak (ili slobodno izaberite nešto od sledećeg: đubre, ološ, ljigavac, bednik, smrad, hulja, pacov, lopuža) me zvao da mi preti zato što sam na Fejsbuku lajkovao objave sa protesta!“

Tako počinje pobeda. Nepristajanjem. Buntom.

Pobeda počinje kada pobedimo strah.

Što reče moj omiljeni influenser Mihajlo Popović Džunior: „Probudite se, dozovite se, Srbi. Hajde da budemo slavni preci i mi nekom…“

I dok ovo pišem, deka od 90 godina sa sveže operisanim kukom i na štakama dolazi na Slaviju na studentski protest. A vi možda i dalje nećete smeti da lajkujete ovo što sam napisao. Šta drugo da vam kažem, osim… Ne brinite, biće i na mom storiju.

Ali Meša Selimović ne bi bio tako pun razumevanja kao ja. Da je on danas sa nama, siguran sam da bi imao da vam poruči sledeće:
„Boj se ovna, boj se govna… A kada ću slobodno lajkovati po Fejsbuku?“

Autor je lekar iz Niša

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari