Nije bauk letovati u Hrvatskoj 1Foto: lična arhiva

Kada u nekoj državi ili regiji dođe do krize, odnosno napetosti, koja preti da izmakne kontroli, tada druge stabilne države preporuče svojim građanima da ne putuju u te nestabilne države i regije, a u nekim slučajevima i suspenduju pravo svojim građanima da putuju u ta krizna područja. Tokom raspada Jugoslavije, ta balkanska regija je bila krizno područje. Zapravo nesigurno područje za proputovanje i bilo kakav turistički boravak.

Prošlo je više od dve decenije otkako se situacija normalizovala u regiji bivše Jugoslavije.

Prestali su ratovi, novonastale države su međusobno uspostavile diplomatske odnose, uz izvestan broj nerešenih problema, posebno kada su u pitanju nestale osobe.

Međutim, na kulturnom planu, ekonomskoj saradnji i u turizmu stvari uveliko funkcionišu pozitivno i stalno se unapređuju.

Osim u sferi politike, gde s vremena na vreme odnosi zavarniče. Poslednja takva politička igra odnosi se na komentare nekih političara (počev od predsednika) pa naniže, protiv odlaska u Hrvatsku na letovanje, odnosno na more.

Za sada taj negativni stav usmeren je na članove vladajuće stranke, ali svakako za cilj ima nameru da šire deluje kod ljudi koji se još uvek snebivaju da odu u Hrvatsku, jer ih drži iracionalan strah da im se tamo može nešto ružno dogoditi.

Ovakvim svojim „ličnim“ stavom političari pokušavaju da stvore, odnosno prodube ili potvrde neutemeljeno mišljenje da ako stupe na tlo Hrvatske, može da im se svašta ružno i neprijatno dogoditi.

Drugo, političari svojim stavom pokušavaju da probude nekakva „patriotska“ osećanja kod ljudi u fazonu: „Zašto bi išao tamo kada te svi tamo mrze.“

Da to ipak nije tako govore sledeće činjenice: Od 2002. godine redovno sam putovao u Hrvatsku.

Nešto od toga su bila službena putovanja, a najviše turistička, uglavnom na najlepše more na planeti – Jadransko more (izvinjavam se na izlivu subjektivnosti.)

Za svih tih dvadeset godina jedina neprijatnost mi se dogodila kada su mi ukrali novčanik i to ovde u Beogradu, u autobusu naravno.

I šta sam na tim odlascima zapazio: Da su meštani domaćini i turistički delatnici daleko ljubazniji nego što su to bili pre raspada Jugoslavije.

Poslednjih dvadesetak godina, svim svojim poznanicima i prijateljima, nevernim Tomama, objašnjavao sam da nemaju čega da se boje ako otputuju u Hrvatsku i verujem da sam mnoge i ohrabrio da se upuste u tu „avanturu“.

Nisam imao nameru da o ovim stvarima opterećujem ovaj cenjeni list, već sam imao nameru da preko Fejsbuka obavestim prijatelje kakav je moj stav prema ovoj kampanji političara pripadnika napredne stranke.

Napisao sam jedan kratak tekst, afirmativan prema hrvatskim žiteljima odnosno domaćinima.

Nemalo sam bio zgranut kada mi je provajder, haker ili bot cenzurisao, odnosno nije dopustio da se tekst pojavi na mreži (citiram tekst je pisan ćirilicom: „O vašem komentaru – Niko osim vas ne može da vidi vaš komentar.“

Pitam se zaista šta je sad to. Je li se to država umešala?

Afirmativno je pomešano sa neprimerenošću, govorom mržnje, šta li?

Ne želim da budem teoretičar zavere, ali bojim se da je vlast žestoko sišla s razuma.

Bojim se da izjave političara nisu samo puke i neodmerene izjave koje mogu da proizvedu neke neželjene situacije, već da se tu radi o veoma smišljenoj političkoj kampanji, koja ima za cilj da proizvede loše odnose i produži trajanje predrasuda i mržnje.

Ako su mi već na mreži uskratili, da bar u krugu prijatelja i grupa saopštim da odlazak u Hrvatsku nije ništa rizičniji od odlaska na primer u Francusku, Nemačku, Grčku… prinuđen sam da na ovaj način preporučim javnosti da slobodno idu u Hrvatsku i na najlepše more na svetu.

Ne preporučujem bilo kakvo provociranje, nošenje raznih klupskih oznaka i slično.

A političarima preporučujem da konačno ućute i ne svađaju narode i zaglupljuju sopstveni narod.

Ko ne želi da ide u Hrvatsku na more, neka to bude njegova lična stvar.

Javne ličnosti, posebno političari, ne smeju da zloupotrebljavaju medije.

Po meni ovi izlivi „emocija“ protiv Hrvatske imaju isto značenje kao negativne ocene bez dokaza, artikala široke potrošnje, što je svugde u svetu kažnjivo.

A što se cenzurisanja na društvenim mrežama tiče, ko god da to radio, provajderi bi trebalo da povedu računa da se to ne događa.

Autor je istoričar umetnosti

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari