Političari iz režimskih fioka 1Foto: Privatna arhiva

Ne, nisam iznenađen da Vas ima, iznenađuje me brojka koliko Vas ima.

Dokle moramo da brojimo sve one političare koje režimske bezbedonosno-informativne službe izvuku iz svojih fioka, dobro naviju unutrašnje zupčanike svojih lutkica i puste ih u javni prostor da zaglušujućom kakofonijom obesmisle bilo kakvu ideju otpora?

Da se dopunim – nije iznenađujući samo broj tih žeton-politikanata, užasavaju i imena na toj vučićevsko-šindlerovoj listi. Kakav osećaj stvaraju oni od kojih očekujem pomoć, empatiju, saborstvo, a na nedeljnom nivou vadim novi bodež iz ledja, preskačem podmetnutu nogu ili dekontaminiram podmetnuti otvor?

Kako odreagovati na egocentričku simultanku koja počinje idiotskim povlačenjem poteza da je Demokratska stranka privremeno u Savezu za Srbiju, a u istoj rečenici ne oročiti tu privremenost Vučićevim odlaskom sa vlasti?

Kritičari bojkota ne shvataju da u izbornoj kampanji ne treba učestvovati prevashodno iz higijenskih razloga, ali i zbog zahteva građana zbog kojih smo ih jedva izvukli iz poslaničkih klupa. Bojkot izbora je bojkot urušenih i uzurpiranih institucija, nastavak vaninstitucionalne borbe koju smo započeli pre skoro godinu dana.

Ne sećam se da je tokom protestnih šetnji bilo ko od lidera Koalicije Zajedno ili istaknutih članova stranaka-članica davao intervjue za Politiku Ekspres, Borbu ili Večernje Novosti. Odakle ta potreba za pubertetskim egzibicionizmom, patološkom potrebom za reflektorima i aplauzima? Ili se ipak radi o vraćanju misterioznih dugova?

Zar zaista verujete da su oni koji razgovaraju pesnicama spremni da prihvate Vašu pruženu ruku u svilenoj rukavici? Kako kada ste Vi navikli da rukujete srebrnim, a oni zarđalim kašikama?

Postoji li simetrija odgovornosti između nezauzdane mržnje jurišnika vlasti i podmuklosti kvaziopozicionih lešinara koji levom rukom štipkaju Vučića, a desnom čekićaju njegove protivnike?

Jednako je iritantno i licemerno izigravati viteza Koju koji donkihotovski brani prava LGBT populacije, a zapravo slabi tako potrebno jedinstvo opozicije.

Ovo piše neko ko je učestvovao na Prajdu u vreme kada je to bilo opasno, neko ko je afirmativno pisao o istopolnim zajednicama dok su neki iz udobnih fotelja gradskih i republičkih institucija podilazili huliganima, navodno brinući o bezbednosti prestonice.

Koliko je u tom licemerstvu kvazipuritanskih drugosrbijanaca demagogije, neznanja, podmuklosti, ali i besplatne hrane za tabloidne štakore?

Ne, dobro oni znaju da smo pre sedam godina vraćeni u pretpolitičko doba i da u takvim okolnostima društvo nema potencijala za afirmaciju klasičnih političkih stavova ni po jednom pitanju. Oni dobro znaju šta je raison d’etre Saveza za Srbiju. To nije stranka pa da baštini zajedničke vrednosti i ideale, to nije ideološka koalicija, jer u antinaučnoj i antičinjeničnoj eri ideja i doslednost su nepotrebni bagaž za populističke lidere, te se protiv njih ne može pucati oruđem iz prošlog veka na čija zrna su njihovi demagoški oklopi otporni.

Savez je koalicija voljnih sa zadatkom da resetuje i unormali Srbiju. Dveri nisu Obraz, Stamatović nije Vacić, Amfilohije nije Peranović. Pomenuta trojica nikada nisu prekršili pravila igre, niti se jasno deklarisali kao neprijatelji demokratije.

Da li se slažem sa njihovim stavovima? Hell, no! Ali sam više nego siguran da su, u normalnoj i pristojnoj Srbiji, naše ideje daleko superiornije u odnosu na njihove i da je, na poštenim i slobodnim izborima naša progresivna, liberalna strana izraziti favorit.

Ipak, naša pobeda je uslovljena poštenjem, slobodom, pristojnošću i normalnošću. Ko je takav u redovima režima? Da li su takvi mediji na kojima dobijate naslovne strane? Zar Vam nije neprijatno u takvom društvu? Pored Vaše dubokoumne i dubokomoralne izjave o odustajanju Demokratske stranke od Evrope, sijaju bradavice rijaliti starlete ili šljašti zatvorska presuda nekom od lidera opozicije.

Opozicija boluje od viška egomanijakalnosti i manjka solidarnosti. Ono u šta se pretvorila Demokratska stranka najslikovitije pokazuje slika njenog pada sa vlasti. Boris Tadić je bio predsednik Srbije u dva mandata, čovek koji spasio stranku od propasti 2003. godine, lider koji je tri puta izlazio na dvoboj Nikoliću, političar koji je postavio zlatni standard da se u Srbiji ne dolazi na vlast bez proevropskog kursa i barem fiktivnog demokratskog narativa.

Tog sudbonosnog maja 2012. godine stajao je sam pred streljačkim strojem kamera i fotoaparata, izašao pred besnu Srbiju, kao što je mesec dana ranije izašao pred maskirane radikale i primio krivicu i odgovornost na svoja pleća. Pošteno, Tadić demokratska.

Da je pobedio i dalje biste recitovali isprazne proEU tirade, dok zarađujete nacionalne penzije kroz uzastopne poslaničke mandate i punite žiro-račune, jer evro nema alternative. Tada, kada mu je cela Srbija okrenula ledja, i prva i druga i bela i žuta, ni iza ni pored njega nije bilo nikog iz vrha Demokratske stranke.

Ni danas nema tih ljudi koji su MORALI da budu uz svog predsednika. Doduše, pojedinci i pojedinke jesu zadržali žuto-plavu knjižicu, ali više kao „spavači“ sa potencijalom da političkom akrobatikom unovče svoj opozicioni staž.

Moramo da probudimo sve te „spavače“. Nije svako u opoziciji automatski i protiv vlasti. Proglašenje bojkota je objava rata diktaturi. A u ratu važe ratna pravila i sude preki sudovi. Sve drugo pokazuje da Vučiću nismo dorasli ni organizaciono, ni po hrabrosti, ni po upornosti. Onda bojkotujemo sami sebe.

Autor je član Glavnog odbora Demokratske stranke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari