Quo vadis Vučiću? 1Foto: FoNet/Boris Pejović

Zbog čega se skoro svi elementi Briselskog dijaloga između Srbije i Kosova različito tumače u Beogradu i Prištini? Zbog toga što oni sitniji (a najčešće i oni krupniji) elementi bilo kakve politike služe ili za prevaru one druge strane ili za obmanjivanje domaće javnosti.

Očigledno je da je to višedecenijska konstanta u redovima vladajućih, bez obzira koliko se često oni smjenjuju na vlasti. U pitanju je – ili opsesija sopstvenom vlašću ili je mentalitetski prevarni primitivizam ili je i jedno i drugo.

Od 2004. do 2008. godine više puta sam javno sugerisao vladajućim u Srbiji da Srbija prva prizna državu Kosovo pod određenim uslovima. Valja podsjetiti da u to vrijeme međunarodna zajednica nije imala ideju kako riješiti kosovski problem. Vladajući u Srbiji su i do tada (zbog mojih javno iznešenih stavova) bili veoma srditi i na moje stavove i na mene lično, pa sam sugestijom da Srbija prva prizna Kosovo dodatno dolio ulje na vatru. Napominjem i to da je prištinska administracija tada imala pozitivan stav o mom javno iznešenom prijedlogu.

Evo nekoliko odredbi iz tog plana, pa je, sa ove vremenske distance gledano, korisno analizirati njegov kako tadašnji tako i današnji smisao. Prvo, da država Kosovo garantuje sva ljudska, građanska i politička prava svim građanima Kosova sa naglašenom pozitivnom diskriminacijom za nealbansko stanovništvo. Drugo, da država Kosovo garantuje sva vlasnička prava nad imovinom, kako građanima nealbancima tako i njihovim privrednim društvima, te vlasnička prava državi Srbiji nad imovinom koja se nalazi na teritoriji Kosova, ukoliko je to vlasništvo Srbija imala na dan 23. 03. 1999. godine. Treće, da Srbija i Kosovo formiraju Savez samostalnih i međunarodno priznatih država na rok od najmanje 20 godina. Uloga Saveza bi bila da omogući ostvarivanje svih prava fizičkih i pravnih lica koja proizilaze iz ovog plana. Četvrto, da tri godine nakon formiranja Saveza, slobodno izraženom voljom građana, otpočne razmjena vlasništva nad imovinom između fizičkih ili pravnih lica Srbije i Kosova, te razmjena vlasništva između fizičkih i pravnih subjekata na samoj teritoriji Kosova. Peto, da se država Kosovo ne može ujediniti sa bilo kojom drugom državom u narednih 99 godina. Šesto, da Srbija i Kosovo nakon 20 godina odluče o budućoj sudbini Saveza. Sedmo, da sve dogovoreno garantuje SB OUN sa mogućom mjerom poništenja priznanja samostalnosti Kosova ukoliko ne bude ispunjavalo odredbe Sporazuma. SB OUN bi imao ingerencije monitoringa, verifikacije i primjene kaznenih mjera prema onoj strani koja se ne pridržava odredbi Sporazuma.

Ovaj plan sam izložio 2007. godine na Brdu kod Kranja na međunarodnoj konferenciji o stanju na Zapadnom Balkanu, nakon čega je evropski predstavnik u grupi „Trojka“ za Kosovo iznio naglašeno pozitivan stav o navedenom planu. Nakon svega toga srpske „patriote“, koje Srbiju i Srbe neprekidno huškaju na oružje, dobile su još jače oružje da se obračunaju sa jednim „izdajnikom“ srpskog naroda.

Vrijeme, kao važan faktor u svim borbama, pokazalo se kao najpouzdaniji ili saveznik ili protivnik. Javnosti ostavljam da procijeni koliko je vrijeme, kao faktor borbe za i oko Kosova, koštalo Srbe i Srbiju. Valja napomenuti da je prištinska administracija tada bila spremna prihvatiti ovaj plan. Jednako tako valja uporediti vrijednost tog plana u odnosu na vrijednost aktuelnog Briselskog sporazuma između Beograda i Prištine.

Ali, situacija ipak sazrijeva bez obzira na cijenu koštanja. Danas, jedan kandidat za predsjednika Srbije priznanje Kosova je stavio kao osnovicu njegove političke platforme u predizbornoj kampanji. On vjerovatno neće biti izabran za predsjednika Srbije, ali će nezavisnost Kosova priznati baš onaj koji bude izabran. Bez obzira šta o Kosovu misli i šta govori! Valja imati u vidu da će buduće srpsko-hrvatsko i srpsko-albansko prijateljstvo biti noseća greda balkanskog štita u odbrani Evrope. Bez prihvatanja faktičkog stanja statusa Kosova, srpsko-albansko prijateljstvo teško će se moći razviti.

Predvidljivost, otvorenost i iskrenost u nečijoj politici najjači je garant trajnosti iste. Vučiću, građani su i dalje zbunjeni. Kome vjerovati – tebi, Vulinu ili Marku Đuriću, pitanje je sad!

Autor je general avijacije u penziji i analitičar geopolitike

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.