Šešeljev kod: Lični stav Nikole Krstića 1Foto: EPA-PHOTO/EPA/SASA STANKOVIC/str./as/kr/ow

Kada pomislite na srbijansku politiku i njen razvoj tokom poslednjih nekoliko decenija, možda biste shvatili da je vreme da se oda priznanje zvezdama ovog vanvremenskog spektakla. Jedna takav bard, koji nikada nije napustio pozornicu, upravo je Vojislav Šešelj – osuđeni ratni zločinac, omiljeni opozicionar Slobodana Miloševića i rodonačelnik onog najtvrdokornijeg nacionalizma.

Kada su drugi političari, poput njegovog političkog sina Aleksandra Vučića pa čak i pobratima Tomislava Nikolića, pokušavali da se distanciraju od svojih velikosrpskih snova, Šešelj je uspeo da nacionalizam pretvori u svoj zaštitni znak.

Njegova trenutna saradnja sa predsednikom Vučićem i Srpskom naprednom strankom na predstojećim izborima možda zvuči kao premijera najgoreg mogućeg filma, ali je to u svom primalnom koru jedan prirodan proces obnavljanja.

Naime, da bismo shvatili dubinu ove priče, moramo se vratiti u doba pre Slobodana Miloševića, kada je gospodin, a tada bogami i drug Šešelj još kalio zanat u zeničkom kazamatu usled svog disidentstva. NJegovi savremenici će reći, posle izlaska iz tamnice, da to više nije onaj isti. Kakvi zli dusi iliti ljudi u mantilima su dotičnog posećivali u snoviđenjima – to će zauvek ostati misterija.

No, ono što će pokrenuti, nakon izlaska iz buvare i potonjeg okončanja kumstva sa Vukom Draškovićem, rezultiraće stvaranjem ovog šovinističkog multiverzuma u kojem se likovi iz prošlosti, sadašnjosti, a i izgleda i budućnosti, preklapaju u svojim volšebničkim i grozomornim idejama.

Šešeljev kod: Lični stav Nikole Krstića 2
Nikola Krstić Foto: privatna arhiva

V. Šešelj je svoj virus raširio po svim rupčagama i vilajetima srbijanskog društva. NJegovu ideju – ne onu plitkoumnu o granicama i ostalim viroviticama, već onu o okoreloj mržnji prema drugačijem – prihvatiće mnogi. I ona će i dan-danas biti usađena u mnogim našim zbivanjima, a da to mi uopšte ni ne vidimo.

Mnogi deklarisani, jelte, nacionalisti su prihvatili svoju ulogu u očuvanju Šešeljeve političke ostavštine, poput Boška Obradovića ili Milice Đurđević Stamenkovski, ali čak i one proevropske neguju njegovo seme zla u svojim retorikama, pa čak i programima.

Većina će takođe reći autoru ovog teksta da je on jedna od najnebitnijih ličnosti u sadašnjem trenutku Srbijatrije, iako se tu nešto umuvao uz naprednjake, ali to je samo ako posmatrate sve ovo kroz oči dnevno-političkog baljezganja. Mada, ako bolje pogledate, zaronite malo dublje u svakodnevni život, mi suštinski živimo njegov san. Živimo to stanje plemenskog uma koje se nalazi duboko u pećini.

Uspeli smo da se plašimo drugih nacionalnosti i vera koje nisu pravoslavne, iako su nam granice sa svetom uveliko otvorene. Uspeli smo da unesemo paranoju u sopstvene glave.

Da uvek mislimo da nam neko drugi radi o glavi. Uspeli smo da opravdamo svaki mogući zločin koji je počinjen prema drugim narodima, te smo stigli do opravdavanja i relativizovanja zlodela jednih nad drugima. Ubistva novinara Ćuruvije ili premijera Đinđića – objasnili smo da je to počinjeno jer je ili Zapad tako hteo, ili zato što su bili izdajnici. Nema treće.

Mi se plašimo spoljašnjeg sveta, 21. veka i budućnosti. Za sve nedaće i tegobe, okrivili smo Zapad, judeo-komunističku zaveru i Vatikan. Zbog Putinove Rusije – ne zbog one istorijske – napravili smo od sebe poslednju sviralu u evropskoj fruli.

Da nam pred očima pokažu dokaze za zločine prema albanskom, bošnjačkom ili hrvatskom civilnom stanovništvu, rekli bismo da je to američko-britanska podmetačina. To je sve, dragi moji, njegov san. Da živimo u jednoj crnoj rupi u kojoj vladaju samo strah i nasilje.

U krajnjoj liniji, priča o Šešelju i njegovoj politici ne postoji samo da bi bila podsetnik i opomena kakvo šejtanstvo sa sobom oni nose, već je to jedna odurna storija o grotesknom prikazu jedne propale zemlje, raspalog sistema, uništene države i bolesnog društva. Kada on kaže da je njegova ideologija besmrtna, on je zaista u pravu.

Njegova zlodela će nadživeti naše živote. Njegova ideja o agresivnosti prema svima i svemu postaće deo našeg DNK. Možda će on kao ličnost sutradan da bude omražen, možda se pronađe i na smetlištu istorije, ali njegova zadužbina biće ova zemlja – groblje izgubljenih i potonulih generacija.

 Autor je slobodni novinar 

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari