Službe nas podsećaju da veliki brat nikada ne spava 1foto EPA-EFE/ANDREJ ČUKIĆ

„Socijalizam sa ljudskim likom“ glasila je svojevremeno parola kojom se u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji politički i državni vrh distancirao od autoritarnog komunizma sovjetskog i kineskog tipa, kada je umesto društvene pravde u tim režimima prevladao totalitarizam i diktat političko-partijskih kadrova bez ikakvog odnosa prema činjenicama, odnosno istini. Odnosno kada je to postalo opštepoznato.

To što takve parole najčešće imaju potpuno drugačiji rezultat od onog koji su njihovi autori očekivali samo je dokaz o tome koliko je socijalistička (komunistička) propaganda bila banalna, kao i uostalom svaka propaganda.

Jer banalnost je ugrađena u samu formu koja se bazira na „Hvalite me, usta moja“, pa je od nekog trenutka zapravo antipropaganda, odnosno poziv makar jednom delu društva na tihi ili glasni podsmeh.

Što se neki od nas koji smo živeli svoju mladost u tom vremenu sećaju bivše Jugoslavije sa setom govori najviše o tome koliko su putevi kojima su društva razbijene države krenula pogrešni za većinu žitelja.

Službe nas podsećaju da veliki brat nikada ne spava 2
Foto: Lična arhiva

U društvima koje odlikuje autoritarnost funkcija propagande (političke) je i da nas stalno podseća na to da su službe u stanju pripravnosti i da veliki brat nikad ne spava. I to skriveno značenje o svemoći službi spada u neke od laži koje se posle izvesnog vremena izližu, a ponekad postanu i predmet opšte sprdnje.

Tu, u sprdnji, nalazi se i recept za očuvanje mentalnog zdravlja, za svaki autoritarni režim jedne od najbitnijih meta.

Reč socijalizam bi bez bilo kakve potpore trebalo da u sebi sadrži ljudskost, zar ne? O ljudskom liku kapitalizma svedočimo ovih dana, odnosno cele godine unazad, i ako do sada nije bio, utisak je da iza scene sve češće proviruje lik Hanibala Lektora.

Ali tema ovog teksta nije razlika propagande između raznih režima, već njihova sličnost. Uostalom, očigledno je da je politička propaganda u autoritarnim režimima, ili kod političkih aktera autoritarnih sklonosti koji su osvojili vlast i u demokratskim zemljama, skoro identična u svojim pojavama.

Uvek je tu nepodnošljiva samohvala, preterivanje o uspešnosti u svakom pogledu, pobeđivanje raznih, najčešće izmišljenih protivnika, a sve to garnirano proglašenjem neprijateljem, stranim plaćenikom i izdajnikom svakoga ko se usudi na samostalno mišljenje, na činjenice i merenje rezultata.

Zanimljivo je da se te parole ne menjaju ni kroz vreme, pa su izjave populističkih političara iz prošlosti i ovih današnjih kao jaje jajetu.

Identičnost ovih političko-propagandnih parola, ilustrativno i jasno, upućuje na to da politika ovde i ne postoji. Osim volje za moći i novcem nema ničega. Sve ostalo je u toj funkciji. Ne postoji nikakav skup principa i vrednosti koji je veći od te volje.

Autoritarni političari, a pogotovo oni koji uspeju da izgrade autoritarne sisteme, pogubni su za društvo i države koje su okupirali.

U pravu je Zoran Đinđić kada je radikale kao nosioce autoritarnih poriva nazvao bolešću – društvenom bolešću, a ne političkim akterom i protivnikom.

Što duže traju na vlasti, to je sve jasnije da je jedino čime se bave, osim zgrtanja novca, politička propaganda. Propaganda kao suština bavljenja politikom. A sve je posledica potpune nekompetentnosti i neznanja.

Već neko vreme se pitam, odnosno pokušavam da sebi objasnim zašto su ovi „naši“ na vlasti, kojima je mogućnost da nekontrolisano koriste narodni novac suština, ponašaju značajno gore nego što bi to morali u toj svojoj ambiciji raspolaganja tuđim novcem.

Zar ne bi mogli da se ugrade i u projekte koji ipak pomažu građanima – na primer da urade kanalizaciju u Borči umesto besmislenih kružnih tokova sa još besmislenijim satom? Zar i u izgradnji kanalizacije nema prostora za takve majstore ugradnje?

I tu leži odgovor na pitanje koje ću postaviti.

Postoji li rok trajanja ove situacije koju sam označio kao bolest?

Onoga trenutka kada bolest, u ime veličanja sopstvene pogubnosti, izgubi svaki odnos sa realnošću, možemo očekivati i da odleti njoj tako omiljenim letećim taksijem. Kada više, osim propagande, nema šta da ponudi.

Neophodno je pomoći (aktivno učestvovati) da se rastanak ne odugovlači.

Mislite o sopstvenoj odgovornosti.

Bio je 12. mart, godišnjica ubistva premijera dr Zorana Đinđića. Nadam se da je vreme, kako je jednom prilikom rekao: „Srešćemo se vi i ja u budućnosti“, došlo.

Do pobede!

Autor je vajar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari