Srpsko zdravstvo i smrt moga tate 1

Novembar 2017 – Koronografija

Stižemo u bolnicu pre zakazanog termina. Tata je uvek voleo da svuda dođe ranije, mislim da je to bila stvar poštovanja tuđeg vremena. Dolazimo do ordinacije u kojoj se predaje zdravstvena dokumentacija. Izlazi sestra, tata i ja joj predajemo fasciklu svega lepo složenog, hronološki, kako je traženo.

Sestra odvaja koverat i onda kaže da neće da uzme dokumentaciju jer ima viška papira, da sklonimo koverat u kom je bio jedan od nalaza i da se rendgenski snimak odvoji od priheftanog opisa snimka pa će ona uzeti kada ponovo izađe iz ordinacije. Na još jednog čoveka se izdire jer isto postoji neki višak. Ja stojim zblanuta zbog tolikog nedostatka empatije.

Povlačimo se iz uskog hodnika, odvajamo „višak“, vraćamo se ispred ordinacije. Nakon dužeg vremena „antipatična“ sestra ponovo izlazi i ovog puta uzima tatinu dokumentaciju. Čekamo i čekamo, vreme zakazanog prijema je odavno prošlo, prozivaju tatu najzad, ulazi u drugu ordinaciju. Posle 10-ak minuta ga do pola obučenog i još uvek neupojasanih pantalona praktično izbacuju da ponovo čeka.

Ja ga pitam šta je bilo, kaže da treba da se obavi još neki pregled ali da su mu rekli da se previše sporo oblači pa da izađe napolje. Molim?! Moj tata ima 81 godinu, srčani je bolesnik i nije došao tu iz obesti već nažalost iz potrebe. Gledam ga, gledam čoveka koji iz straha ne ume ni da odreaguje na ponašanje nedostojno bilo kog živog bića. Gledam ga i osećam nemoć, brojim u sebi i ne smem da reagujem. Stežem ruke. Govorim sebi da se smirim jer tek treba da se uradi koronografija tog dana i ako odreagujem možda će ga vratiti kući a ta intervencija mu je neophodna.

Odupirem se ljudskom instinktu da uđem u ordinaciju i pitam doktorku je l’ ona automehaničar ili doktor. Da je pitam da li ona ima više očeva pa nekog ima i za bacanje pa je tako bahata. Ja eto imam samo njega jednog i zahtevam poštovanje koje je svojom dobrotom i te kako zaslužio. Vraća se unutra posle određenog vremena da se dovrši pregled. Nakon toga ga odvode na odeljenje da čeka intervenciju. Posle nekoliko sati se javlja, mi čekamo ispred jer je vreme posete. Priča sa mamom, po njenom izrazu lica vidim da nešto nije u redu. Kaže da mu je doktor rekao da nije mogao da postavi stentove zbog nekih promena. Odlazimo do njegove sobe. Ulazimo, meni već suze oči jer vidim da je zbunjen i uplašen. Silazimo suprug i ja dole da pronađemo lekara koji je radio intervenciju kako bi dobili više informacija. Dolazimo do njegovog kabineta, otvara vrata i drži ih jedva otškrinuta. Ja objašnjavam ko sam i pitam krajnje uljudno i fino šta se desilo pa nije mogla da se uspešno uradi intervencija. Odgovara samo kratko da postoje dve promene (nama laicima promene znače tumor, ali u tom trenutku u sebi razmišljam kako je nemoguće da su na tom mestu tumori). Pitam da li bi mogao malo preciznije da mi objasni na šta on odgovara: „Šta ćete preciznije od toga što sam rekao.“

Zahvaljujem se (ni sama ne znam na čemu nego valjda to suludo vaspitanje mi ne dozvoljava drugačiju reakciju) i očajna se vraćam kod tate u sobu. Gleda me upitno, oči mi se opet pune suza i samo kažem da ništa nije mogao doktor da nam kaže. Pada nam na pamet da u toj bolnici radi naša bivša komšinica ali njen broj nemamo. Izlazim na hodnik i zovem nekoga ko ima taj broj ali opet razočarenje i odgovor da ne može tek tako da daje njen broj (opet se u sebi mislim, čuva kredit kod nje kada zatreba za nešto njoj bitno, pokušavam da opravdam da je i to ljudski).

Sad već panično šetam po hodnicima i raspitujem se da li je ona tu, kažu mi da je otišla kući ali sreća u nesreći naleće na nas u hodniku. Jedino nasmejano lice tamo, jedini čovek tamo, retka koja radi taj posao iz ljubavi a ne iz nekih pogrešnih pobuda. Objašnjava nam precizno sve, dakle rečima, mi razumemo reči, ali neljudske postupke baš i ne. Zaključak: potrebno je uraditi trostruki bajpas. Opet strah i nemoć!

Mart 2018 – Operacija

Dve nedelje pred operaciju tata ide po lekarima da bi prikupio sve potrebne nalaze za operaciju. Prati ga mama i hrabri a i sama gubi hrabrost. Analize koje su potrebne se naravno ne mogu sve uraditi državno pa su srećom tu i privatne laboratorije za one koji imaju da plate, šta rade ovi drugi – ne smem ni da razmišljam. A i državno se čeka po par sati za svaki pregled, tati nije dobro, mama se raspravlja da ubrzaju malo, da on ne može da čeka po četiri sata, ali uzalud.

Takođe, da se razumemo, moj tata nije neki čovek koji je zapustio svoje zdravlje, naprotiv. Redovno je išao na preglede, naravno privatno, državno su pokušali i on i mama ali se to završilo čestim zvanjem hitne pomoći pošto nikako nisu mogli da im daju adekvatnu terapiju. Poslednjih 15-ak godina pregledao ih je i prepisivao lekove poznati kardiolog internista.

Tata prvo nije želeo da se operiše ali mu je njegov kardiolog rekao da je rizik samo 2% od operacije. Još nekoliko lekara je ponovilo da je rizik minimalan, do nekih 10%. To su za nas bile ohrabrujuće procene jer drugog izlaza nije bilo.

Nedelju dana pre operacije donosimo u bolnicu sve potrebne nalaze. Pregledaju tatu, ja ulazim sa njim u ordinaciju jer tata slabije čuje. Doktor govori da je u najboljem stanju od svih pacijenata koje je pregledao tog dana i daje neka uputstva za period nakon operacije. Meni pada jedan kamenčić sa srca jer svi strepimo od te operacije iako nas svi uveravaju da je to rutinska operacija, da je njemu srce jako i da će sigurno izdržati.

Dan prijema u bolnicu: Dolazimo naravno ranije. Opet pregled. Ovog puta ja ne ulazim jer smatram da je situacija ista kao i pre nedelju dana. Nije isti doktor, ova doktorka govori tati da je u velikom riziku i pita ga da li je svestan ozbiljnosti zakazane operacije. On izlazi preplašen iz ordinacije. Tešimo ga. Tešimo i sebe same. Šalju ga da se presvuče u tzv. garderobi i da obuče pidžamu. Naređuju da stvari iz uredno spakovane torbe prebacimo u kese. Vidimo da neki ljudi unose torbe, ali eto mi ne možemo. Mama prebacuje stvari dok se tata presvlači. Neka žena koja radi u „garderobi“ mu kaže da skine majicu sa dugim rukavima kada već oblači pidžamu. On poslušno, kao dete, kreće da skida majicu. Mama se umeša i govori mu da ostavi majicu, a gospođi govori da je on zimogrožljiv. Dolazi sestra po tatu, zbrzano se pozdravljamo kao da ćemo se videti kasnije u toku dana. To je poslednja slika mog tate u mojoj glavi. U pidžami, bade mantilu i papučama ulazi u lift. Sestra ga pita koliko je visok i težak. Kaže da ima 90 kilograma (govori neistinu jer je smršao od novembra, ali ne želi da se mi zabrinemo) i pomalo šeretski se osmehne i govori da je bio visok 1.83 m, dalje ne čujem i ne vidim, vrata lifta se zatvaraju. Narednih dana se čujemo telefonom jer su posete zabranjene zbog epidemije gripa i malih boginja. Potpuna kontradiktornost je to što pacijenti koji su na bolničkom lečenju kada im je potreban neki pregled sede u hodniku zajedno sa svim ostalima koji su došli samo na pregled. Dakle ta zabrana poseta gubi svaki smisao.

A i ovo je 21. vek, zar nije moglo da se obezbedi neko staklo preko kog možemo da se vidimo ili bilo šta drugo ali da se vidimo. Da li su svesni da su to uglavnom stariji ljudi kojima je porodica sve, da bi se oni brže oporavljali i sve lakše podnosili da mogu da vide svoje najdraže. Ali ne, to izgleda nikoga ne zanima.

Moj tata je praktično tih par dana pred operaciju bio sam, pored svih nas on je bio sam. Razmišljala sam da odem i zahtevam da me puste da ga vidim ali sam se bojala da ga ne pošalju kući, a već je čekao skoro pet meseci na operaciju, ko zna da li bi mu ponovo zakazali. U sredu saznajemo da će operacija biti u petak i da je najverovatnije prvi na programu. A informacije o pacijentima se dobijaju isključivo između 20 i 21h na dan operacije. Pa ko živ ko mrtav – bukvalno!

Oko 15h dobijamo informaciju preko nekog poznanika da je tata stabilno i da je prebačen na intenzivnu negu. Ali neki nemir ne popušta. Čekamo 20h, zovemo dat broj, prvo je zauzeto, potom sestra kaže da nazovemo za 15 minuta jer će tada dežurni doktor biti tu, naivno ne naslućujemo ništa. Zovemo za 15 minuta, opet sestra, uzima doktor slušalicu i priča li priča, mama samo govori „da“ na svakih par sekundi i na kraju počinje da plače i izvinjava se doktoru što više ne može da priča (da, opet to naše vaspitanje). Mama govori: „Umro je, on je umro!“

Pokušavam da ustanem, zapinjem i umalo padam. Šok, neverica, kroz glavu lete misli: srce mu je jako, 2% rizika, on je u najboljem stanju u odnosu na ostale, rutinska operacija… Mama govori da je doktor rekao da mu je srce bilo slabo, sutradan neki drugi doktor govori da su mu krvni sudovi bili krhki i da ništa ni sa čim nije moglo da se zašije, neki opet drugi doktor govori da je došlo do rupture aorte, a u otpusnoj listi opet neko drugo objašnjenje. Doktor koji ga je operisao nam se nije ni obratio. Direktor bolnice nije ni potpisao otpusnu listu. Da nismo zvali to veče sutradan bi dobili telegram da je tata umro u 16:40.

„Dedinje“ je nekada važilo za najbolju bolnicu za kardiološke intervencije. Ali evo pitam i sebe i sve ljude: Da li je ovakvo ponašanje dostojno jednog čoveka?! Ne želim da upirem prstom, ne želim da navodim imena samo želim da nečiji tata, nečiji neko ne prođe isto. Obezbedite ljudski odnos prema pacijentima, obezbedite posete, obezbedite da se neko obrati porodici odmah nakon operacije, bitno je – verujte mi, saznala sam na teži način koliko je to sve bitno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari