"Svi valjda znaju da je za oporavak potrebno vreme - znaju li?": Autorski tekst majke čije dete pohađa "Ribnikar" 1Foto: FoNet/Marko Dragoslavić

„U školi je pucnjava!“ „Dragan je ubijen!“ „Ima ranjene dece…“ „Osmoro dece je ubijeno.“

Naša dnevna soba je odjednom postala gluva kao radijski studio prekriven debelim pločama od plute.

Dete i ja se satima ne pomeramo sa onih mesta na kojima smo se zatekli kada je moj telefon prvi put zazvonio. Gledamo u naše ekrane, tupo, i samo ih povremeno dodirom osvetlimo.

Ja prebiram po imenima u imeniku, a dete gleda fotografije koje ima u galeriji. Ne smem da pogledam imena ubijenih, odlažem to satima. Pokušavam da shvatim da je osmoro dece mrtvo.

Dete od jutros ne progovara. Suze mu teku, neprekidno. Ne može da proguta ni gutljaj vode. Ne pita me ko su ubijeni. Deca ne umiru.

A ipak, mrtvo je jedno sunčano dete sa talasima u kosi i muzikom u srcu. I još sedmoro njih! Svako od te dece slagalo je slagalicu detinjstva mog deteta. Telefon mi povremeno zazvoni.

Sa svakom novom informacijom, obrisi užasa postaju sve tamniji. Još dvoje dece je teško povređeno. Kako da mu kažem za Sofiju? Kako sebi da kažem za Sofiju?

Decu ne ubijaju. Deca se vole. Deca se štite. Deci se najviše radujemo. Deca su budućnost društva. Deca ne ubijaju!

Deca ne ubijaju decu.  Deca-ne-ubijaju-decu.

Očajna sam, osećam da klizim u bezdan i jedino što me sprečava da se u njega ne strmoglavim jeste slabašan sjaj dva sivoplava dragulja koje sam rodila jedne druge srede. Dete me gleda iza divljeg vodopada suza, molećivo. Bespomoćna sam sine, nepojmljivo je ovo.

***
Dete provodi dane tako što svaki dan ide u Tašmajdanski park, kao da ide u školu. Patrolira parkom vozeći skejt. Kad ugleda poznata lica dece iz škole, obraduje se. Sa njima priča. Kod kuće svira i crta.

***

Od države očekujem da pokaže brigu i solidarnost, da obezbedi zaštitu i da u svemu tome bude velikodušna.

Od države očekujem poštovanje za našu mrtvu decu, da osigura „da zapamtimo da bismo mogli da zaboravimo“ – jer to je ono što se očekuje u pristojnom društvu.

Od države očekujem sve ono što zdrav razum nalaže kako bi se našoj živoj deci omogućilo vreme potrebno za oporavak. A svi valjda znaju da je za oporavak potrebno vreme – znaju li?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari