Zovem se Nijaz 1Rade Marković Foto: Privatna arhiva

Godina je 1992, kraj leta kada sam čuo ovu priču. Priča je istinita u onoj meri u kojoj se sećanje može tretirati kao istinito. Ispričao mi je Zoran, odbegli borac Teritorijalne odbrane srpskog dela ovog rata za koji smo mi mnogi još uvek verovali da je samo koškanje, tvrđenje pazara i slične alibi gluposti.

Desilo se u nekom selu u okolini Sarajeva, blizu Visokog, bar mi tako sećanje kaže. Taj dan, kaže Zoran sedeći na parketu, naslonjen na zid, držeći glavu jednom rukom naslonjenom na kolenu. Taj dan smo se ganjali od ranog jutra sa muslimanskim vojnicima na brdima oko sela, mi čuvajući neke čuke, raštrkani u neku zamišljenu liniju koju su oni hteli, nemam pojma zašto, da zauzmu. Bilo je kao u nekom filmu i nije bilo ni poginulih ni povređenih dok kasni sumrak nije doneo maglu, kako je to u Sarajevu i okolini vrlo često.

Pilo se u toku dana, a i šta’š radit tamo na toj čuki. Magla je vrlo brzo postala toliko gusta da smo jedva videli vrhove čizama. Neko je rekao, a mi smo vest o tome da su se muslimani povukli, prigrabili sa pouzdanjem i olakšanjem. Spustili smo se u selo i kod jednog od naših koji je tu živeo zaseli u dvorištu po travi uz rakiju i nešto hrane što nam je njegova majka iznela. Uglavnom se ćutalo i kao da se svak zabavio svojim jadom, kad se desilo to zbog čega sam pobegao iz Bosne, iz vojske i skoro iz mozga.

Čuli smo da neko dolazi niz padinu tu na kraj sela. Nismo dobro videli zbog magle ko je ušao u dvorište i rekao poslednju rečenicu na ovome svetu i u njegovom mladom životu, koji je u magli zalutao na neprijateljsku stranu. Zovem se Nijaz. Tajac. A onda trk, obaranje na zemlju i metak u glavu. Zovem se Nijaz, presuda 17 godina starom životu. Zovem se Nijaz, naslov je ove priče. Nema nade, počeo je rat. Jebeni rat među braćom. I ja se zovem Nijaz, a Nijaz se zove Rade, a Rade se zove Senad a Senad se zove Dragan a Dragan se zove Muharem a Muharem…

Dugačak je ovaj nesrećni niz i nadam se da će ga neko jednog dana i ispisati. Zoran je vrlo brzo, par meseci kasnije otišao u Italiju za svojim mlađim bratom i njegovom devojkom. Nismo se više sreli. Ostala je priča. Priča o ubistvu jedne zemlje koja je osim toga bila i ideja o mogućem. Ovo je sećanje pisano trideset godina nakon ubistva Jugoslavije od jednog Jugoslovena. Jugosloveni nisu bili nacija, Jugosloveni su bili ideja velikih ljudi sa ovih naših prostora. I ja se zovem Nijaz a zovem se Rade i Jugosloven sam.

Autor je vajar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari