U subotu oko pola dva, kad pristojan svet sedi za stolom, kućnim ili bolje kafanskim (u „Kaleniću“, naravno), zvoni mi neko na interfon. Izvolite, kažem, a on meni da je iz Srpske napredne stranke i da li ću glasati za njih u narednim izborima. Kažem mu da takve informacije – za koga sam glasao i za koga ću glasati – ne dajem nikada nikome, pogotovo ne strankama i tako se oprostimo.



Onda, sumnjičav kakav sam, proverimo kod komšiluka jesu li i njima zvonili ili samo meni. Ispadne da jesu. Onda pitam Rodoljuba Šabića da odakle njima moja adresa, jer na interfonu piše samo Vasić, a oni su me pitali jesam li to ja, Miloš to jest. Kaže Šabić da su strankama dostupni birački spiskovi i da to i njega brine; već je upozoravao. Na kraju zovnem Aleksandra Vučića da proverim jesu li to zaista bili njegovi aktivisti. Kaže da u subotu jesu, ali kaže još nešto: da je primećeno kako jače stranke šalju ljude da se predstavljaju kao konkurencija; da to svi rade.


Takve me stvari razdražuju: već nekoliko puta izvikao sam se preko telefona na neke devojke iz raznih stranaka koje se javljaju sa sličnim pitanjima. Izbori su tajni, ja glasam za koga hoću i nemate nikakvo pravo da me o tome ispitujete, pogotovo ne lično, na moje ime. Naprotiv, to je narušavanje mog privatnog života i podataka o mojoj – kakvoj-takvoj, moja je – ličnosti. Ne volim da dospevam na spiskove, jer to ne sluti na dobro; kod nas je i dalje najpopularniji spisak za slovo „Z“. Sve to ide po principu „izjasni se, druže!“ iz 1948. Ako se ne izjasniš nikako – tek si onda sumnjiv.

Nije bolje ni u Hrvata: njihovo Ministarstvo uprave daje spiskove pripadnika manjina, po županijama doduše, svakom ko se kandiduje. Jedan moj prijatelj tako je stekao CD ROM sa imenima svih 29 000 Srba u Zagrebu, sa svim podacima. To je donekle neprijatno; ne bih da slutim, ali imali smo slučajova, što reče Đoka Balašević; zadnji put 1991…

Neću da mi stavljaju nogu u vrata i da mi valjaju svoje stranke i programe. Neću ni da me telefonom spopadaju razne sojke iz turističkih i drugih agencijama s pričama da sam se kvalifikovao za nagradnu igru pod nazivom „Dođite u Egipat da vas ostavimo krokodilima“. Jedva sam podnosio Jehovine svedoke dok su to radili, ali oni su barem bezazlen i lepo vaspitan svet, mada stavljaju nogu u vrata. A i lako ih je oterati na ljubazan način.

Štogod, dakle, vladajuća koalicija pričala, predizborna kampanja je u toku. Nije dobro predizborne kampanje započinjati prerano: ponestane argumenata i strpljenja, pa se pređe na opanjkavanje i vređanje; nož vađenje i majku psovanje (što kažu u Pirotu). U svojoj uznemirujućoj i nadahnutoj knjizi „Glupost“, koju je trebalo prevesti i objaviti sada, a ne 1987, Andre Gliksman duhovito se sprdao sa Socijalističkom partijom Francuske, tada u položaju jako sličnom ovome u kojem se naša Demokratska stranka nalazi sada. Jedna ozbiljna anketa javnog mnjenja pokazala je, naime, 1985. da 82 odsto Francuza političarima ne veruje svečano ništa. Nastala je panika: televizija i novine bili su puni „analitičara“ i ostalih šarlatana koji su razbijali svoje prazne glave nad pitanjem – da šta je to biračkom telu; jesu li Francuzi duševno zdravi; da kakav je to sada „fenomen“; sve su se pitali, osim osnovnog pitanja – da zašto birači ne veruju političarima? Mora biti da tu ima neki uzrok toga razloga, veli Gliksman i nudi mogući odgovor: masa je glupa jer je poverovala predizbornim obećanjima, pa se sada buni, kao da nije znala da su sve to laži.

Pominjem tu knjigu jer me je u ponovnom čitanju podsetila na našu priču sa nevažećim listićima. I kod nas se napravila velika frka i panika oko te ideje da se masovno ubacuju nevažeći listići, pa neka politička klasa razmisli zašto. Vesna Rakić Vodinelić i Srbijanka Turajlić veoma su uverljivo objasnile da je to čin očajanja i poslednje… dobro: pretposlednje… rešenje. Racionalno gledano, to jeste prepuštanje odgovornosti drugima, čak upravo onima na koje imamo najveće primedbe, onima nad kojima se gadimo. To je isto tako naše neotuđivo građansko pravo, kako Srba Turajlić lepo kaže u ovom broju „Vremena“. Argumentacija iza te ideje „belih listića“ jaka je, ali naši „analitičari“ i šamani za tu argumentaciju imaju slepu mrlju veličine Srbije. Oni je ne vide; oni vide nešto drugo: devijaciju, problem, možda i zaveru, „fenomen“ dostojan „analitičarskih“ razmatranja, to jest „posmatranja“ u smislu sudsko-medicinskom, psihijatrijske struke. Na pamet nikome ne pada, kao ni kod Francuza 1985, da se upita da kako je dotle došlo. Kaže Gliksman u toj svojoj knjizi da predizborne kampanje, ukratko, obećavaju svake četiri godine novo stvaranje sveta, „u Edenu, na istoku“, rekao bi Bora Pekić, sa sve obećanjima blaženstva. Kasnije epizode, kao ona sa drvetom, zmijom i ostalim žaljenja dostojnim nemilim pojavama, ne pominju se.

Ako ova koalicija izgubi te svoje Đurđevdanske izbore, biće sama sebi kriva; lepo su je upozoravali toliko puta. Neće ih izgubiti zato što ona nije dovoljno stavljala nogu u vrata i gnjavila ljude telefonom, a protivnik jeste. Ova koalicija, arogantna i nadmena kakva je, gubi dodir sa stvarnošću; veruje u sopstvenu jevtinu propagandu; udvara se tuđim glasačima umesto svojim, mada je očevidno jasno da ti tuđi glasači za nju glasati neće; hoće i Kosovo i Evropu, iako joj je jasno rečeno da neće dobiti ni jedno ni drugo ako ovako nastavi. Narkodiler koji se navuče na sopstvenu drogu ne traje dugo, kao što je poznato. A onda će se desiti isto što i Francuzima: da desnica, general De Gol, prepusti Alžir Alžircima; onaj isti Alžir koji je levica branila do kraja. „Alžir naših otaca je mrtav. Ako budemo hteli da ga zadržimo, mrtvi smo i mi“, rekao je otprilike De Gol i presekao stvar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari