Čuvena španska koreografkinja Blanka Li, gošća 20. BFI: Pokušavam da od univerzuma napravim predstavu 1foto Ruven Afanadori

Uvod u 20. Beogradski festival, od 8. do 12. marta, biće gostovanje Kompanije Blanke Li, svetski poznate španske koreografkinje, koja se afirmisala i u svetu filmske režije, glume i igre. U beogradski bioskop “Balkan” stiže njen svetski hit “Pariski život”, koji ova renesansno darovita umetnica potpisuje kao trostruka autorka – koncepcije, libreta i režije.

Eksperimentisanje sa takozvanom virtuelnom realnošću, koje pariski Mond opisuje kao “čudesni univerzum”, ovom komadu Blanke Li doneo je Zlatnog lava za inovacije i najbolje virtuelno iskustvo na 78. Filmskom festivalu u Veneciji.

U razgovoru za Danas Blanka Li, koja je na 7. BFI učestvovala sa komadom ”Vrt zemaljskih uživanja”, priča o svojim iskustvima sa inovativnim tehnologijama, odnosu klasične scene i virtuelne realnosti, želji da zabavi publiku, španskom umetničkom pokretu Movida, karijeri…

Posle 13 godina ponovo gostujete na BFI. Zbog čega ste odabrali “Pariski bal” iz 2021, a ne recimo “Krcka-Oršačića Blanke Li” – Vašu prošlogodišnju hip-hop verziju čuvenog klasičnog baleta Petra Iljiča Čajkovskog?

– “Pariski bal” je veoma inovativna predstava. To je komad koji je od svoje premijere na Filmskom festivalu u Venecij, na neprekidnoj turneji. Bili smo u Londonu, Parizu, Spoletu, Luksemburgu, Ženevi, Tokiju… Svuda je ova predstava postigla ogroman uspeh, a ja sam veoma srećna što mogu da je predstavim srpskoj publici. Ipak, mislim da je Aja Jung kao selektorka  Beogradskog festivala igre napravila izbor između mojih radova, imajući u vidu ceo program i koncept ovogodišnjeg, jubilarnog festivala.

“Pariski bal” biće neka vrsta spektakularne uvertire u zvanični deo programa 20. BFI, koja uz korišćenje savremene tehnologije podjednako pripada svetu igre, pozorišta, filma, mode, dizajna, animacije… Da li korišćenje virtuelne realnosti olakšava mešanje umetničkih žanrova i koliko se tim virtuelnim blagodetima i direktnim uvođenjem publike u komad redefinišu granice onog što se do sada smatralo umetnošću i umetničkom kreacijom?

– Važan aspekt predstave je svečanost. Želim da se publika dobro zabavi, da zaboravi da je u virtuelnom svetu i da oseti da učestvuje na nekoj suludo dobroj žurci u realnom vremenu, da uživa u komadu učestvujući, odnosno igrajući! I taman kada izađu iz virtuelnog sveta, shvatiće i reći sebi: “Vau, kakvo neverovatno i zabavno iskustvo!” To je upravo ono što me interesuje. Ideja o ogromnom Balu u kome svi igramo zajedno savršeno se uklopila. Iskustvo je imerzivno, jer je publika deo same priče. Svi postaju likovi u ovom komadu i učestvuju u narativu.

Šta je najveći izazov u korišćenju savremenih tehnologija u stvaranju scenskog umetničkog dela, a šta publiku najviše fascinira u “Pariskom balu” – komad je, prema medijskim statistikama, u Parizu videlo više od 350 hiljada ljudi?

– Da, skoro 350 hiljada gledalaca u Francuskoj, a oko 15 hiljada u inostranstvu. Morala sam da razumem kako nove tehnologije i animacija funkcionišu kako bih prilagodila sve ideje koje sam imala. Jedan od najvećih izazova za ovo iskustvo je imati u realnom vremenu deset učesnika i pet igrača u istom okruženju. Nismo želeli da ulazimo u složenu postavku snimanja pokreta, ne samo zbog budžeta, već i da bismo olakšali premeštanje komada, odnosno instalaciju i realizaciju u različitim prostorima. Tehnologija naravno ograničava određene stvari. Na primer, postoji scena u kojoj ulazimo u mali kabare i mnogo bih volela da publika može da u ovom momentu popije piće, ali to nije bilo moguće. Na kraju smo uspeli da pomirimo sve naše želje jer se na koncu virtuelnog iskustva nađemo u realnom svetu da bismo nastavili da se zabavljamo!

Klasična scena ili virtuelna stvarnost – da li je zaista pitanje sad?

– Ne mogu da izaberem, jedno hrani drugo i obrnuto. Sve je to blisko povezano.

Iako je “Pariski bal” tehnološki i umetnički iskorak u budućnost, osnovna priča je klasična i jednostavna – ljubavna. Zašto i šta to govori?

– “Pariski bal” je priča o Adel, mladoj ženi koja se vraća kući u Pariz posle putovanja oko sveta. Na žurci u njenu čast, suočiće se sa Pjerom, svojim bivšim ljubavnikom za kojeg se nadala da ga je potpuno zaboravila. Uz mnogo obrta koji se dešavaju tokom tri čina, dvoje bivših ljubavnika će se prvo sukobiti, a zatim ponovo zaljubiti. Želela sam da ispričam jednostavnu, univerzalnu priču jer postoji toliko toga što može da se otkrije u ovoj formi da nije potrebno previše komplikovati. LJubavne priče je lako preneti. To je klasična ideja u novoj formi pripovedanja.

Koliko je za “Pariski bal” važna muzika Eduarda Taoa Gutjereza Ortiza i možete li da kažete nešto više o saradnji sa njim, čini se da imate slične umetničke biografije, barem “njujoršku fazu”?

– Muzika je originalna kompozicija na kojoj sam radila sa Taom Gutjerezom, kompozitorom i muzičkim direktorom sa kojim obično sarađujem. On je bio inspirisan idejom o prelepom Balu u Parizu i predložio je živahnu muzičku kreaciju, koja je u savršenom dijalogu sa svečanim vizuelnim identitetom VR predstave. Muzika predstave je sveprisutna i veoma stvarna, ona je centralni element priče i pomaže u pronalaženju svog puta u virtuelnom svetu jer usmerava naraciju. Saradnja sa Taom je bila očigledan izbor.

Da li Vam i u kojoj meri značajan prostor u kome se izvodi “Pariski bal” – u Beogradu ova predstava gostuje u Bioskopu “Balkan” – istorijskom zdanju presudno važnom za pozorišni, operski, fimski, muzički i kabare život prestonice Srbije?

– Veoma sam osetljiva na okruženje kako bi gledaoci uronili u njega, a uticaj ovog prostora će očigledno učestvovati u uspehu i uvažavanju predstave.

Poznato je da ne priznajete granice umetničkih formi, mada kritičari tvrde da kod Vas “sve počinje i završava se energijom pokreta i igrom”. U čemu se najviše pronalazite kao umetnik i gde su u tome flamenko i ritmička gimnastika od kojih je sve počelo?

– Uvek sam pravila predstave u kojima sam izražavala svoj ukus i nastojanje da promešam stilove i kulture. Godine 1992. napravila sam predstavu “Nana i Lila” sa devet igrača na Gnava muziku, a zatim sam pravila komade sa flamenkom, hip-hopom poput “Makadam Makadam” 1999, elektro igrom – “Elektro Kif” 2010. i “Elektrik” 2018, ili nastojala da u svoje predstave uvedem cirkusku umetnost. Volim da akumuliram znanje i iskustva, da pokušam da razumem univerzum i da od njega napravim predstavu. Period dok stvaram jeste period kada sam najprisutnija i najispunjenija. To bi bio glavni odraz ovog putovanja. Živim kroz igru, ali za mene to nije celina. Igra je način života. Vodi me u druge svetove, na neverovatna putovanja i prepuštam se da me nosi. Ako me igra odvede u virtuelnu realnost, idem tamo, ako me vodi u cirkus, idem tamo, ka modi ili filmu, idem tamo. Moja nit je igra, ali zašto bih se zaključala u jednu disciplinu? “Pariski bal” je bio način da se upustim u novi način izražavanja. Naučila sam mnogo od VR tehnologije.

Najšira publika prepoznaje Vas po saradnji sa filmskim režiserom Pedrom Almodovarom – šta Vas privlači u njegovoj estetici apsurda?

– Ja sam umetnica iz Španije, a već sam na neki način bila deo Movida pokreta koji se uglavnom dešavao kao neki andergraund, bar na početku. Tu je moj odnos sa ličnostima poput Pedra Almodovara i Rose de Palme započeo. Sa njima delim estetiku koja ruši granice, inovativan i provokativan stil, koji istovremeno nudi dobru zabavu. Verujem da sam razvila i svoju ličnu estetiku, kao i većina umetnika Movide.

Iza Vas je trogodišnji staž jednog od tri stalna člana Odseka za koreografiju Francuske akademije lepih umetnosti, a isto toliko ste i umetnička direktorka madridskog Teatra Kanal. Kakva su Vam iskustva i šta je to što smatrate iskorakom koji ste postigli na ovim dužnostima?

– Moj dolazak na Francusku akademiju lepih umetnosti je čast i odgovornost: veoma sam ponosna da je igra prepoznata kao umetnost na Francuskoj akademiji i da kao koreografkinja i kao žena mogu da doprinesem njenom napretku. Moja direktorska i umetnička uloga u Teatru Kanal je od suštinskog značaja za upoznavanje umetnika i njihovo predstavljanje. Mi živimo od naših odnosa i razmena, a ja sam u srcu kulturološke razmene i osećam se veoma posebno i srećno što mogu da doprinesem.

Prevod sa engleskog jezika BFI

 

Šanel i Lagerfeld

Postoji li kod Vas uopšte dilema Šanel ili Karl Lagerfeld?

– Ne. Dugo sam sarađivala sa brendom Šanel, a sa Karlom Lagerfeldom lično, još duže. Međutim, oni nisu bili deo moje umetnosti. “Bal” je prvi komad u kome sam od početka tačno znala da želim da kostimi budu neverovatni i moderni, što je mnogo jednostavnije postići u virtuelnoj realnosti nego u stvarnom svetu. I naravno, odmah sam pomislila da bi Šanel bio savršen izbor. Šanel, odnosno Virdžinija Vijard, nova umetnička direktorka brenda, pristali su da me prate na projektu i kreirali su divne haljine i kostime inspirisane njihovom kolekcijom visoke mode. Svaki gost mora da izabere svoj večernji izgled. Sa obzirom da u deliću sekunde samo treba da dodirnete odeću po svom izboru da biste je obukli, ponekad u komadu muškarci ponesu ženske haljine i obrnuto. To je zabavan deo: svako može da se transformiše.

Jubilej kompanije i želje

Vaša kompanija ove godine obeležava 30 godina rada. Dve decenije postojanja proslavila je turnejom sa 100 nastupa. Šta je sad u planu?

– Na prvom mestu razvijamo i predstavljamo naš “Pariski bal” širom Azije, Amerike i ostatka sveta, ali takođe prikazujemo komad scenske igre zasnovan na operi “Didona i Enej”, koju sam nedavno premijerno izvela. Radimo i na brojnim drugim projektima u saradnji sa različitim umetnicima, uključujući projekte u izmenjenoj realnosti ili virtuelnim univerzumima. Želim da moj studio u Romenvilu postane Centar za istraživanje i kreativnu tehnologiju za izvođačke umetnosti.

Decenija u Malom Larusu

Blanka Li umetničko je ime Blanke Marie Guterez Ortiz.

Rođena je 1964. u Granadi, u devetočlanoj porodici.

Sticajem okolnosti učenje flamenka i ritmičku gimnastiku, koja je umalo nije odvela na Olimpijadu u Montrealu, sa 12 godina zamenila je igrom.

Ubrzo se preselila u Njujork gde se u školi Marte Grem posvetila igri i koreografiji.

Posle pet godina rada kod Marte Grem 1993. u Parizu je osnovala svoju trupu.

Njene koreografje izvode se u baletima Pariske i Metropliten opere, Berlinskom baletu, sarađuje sa filmskim stvaraocima poput Pedra Almodovara i Mišela Gondrija, muzičarima kao što su: Bijonse, Daft Pank, Pol Makartni…

Od 2013. ima svoju odrednicu u francuskoj enciklopediji Mali Larus.

Na najavnoj konferenciji 20. BFI Kompaniju Blanke Li kao gostovanje umetnika svoje zemlje prepoznali su ambasadori i Španije i Francuske u Srbiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari