Foto: Digimedia/Andrijana CvijanovićU trenutku kada film Karmadona započinje bioskopski život u Srbiji, nakon zapaženog festivalskog puta i snažne domaće premijere, u fokus dolazi i mlada glumica Una Lučić, čija uloga u ovom ostvarenju privlači posebnu pažnju.
U filmu reditelja Aleksandra Radivojevića, koji na provokativan način spaja satiru, akciju i horor, Una Lučić tumači lik koji funkcioniše kao ogledalo sistema – sveta u kojem su granice između realnosti i groteske sve tanje.
U razgovoru za Danas, ona govori o hrabrosti scenarija koji stvarnost pomera do apsurda kako bi je učinio vidljivijom, o radu na nezavisnom projektu koji je nastajao dve godine, ali i o izazovu pronalaženja istinitog glumačkog izraza u žanrovski kompleksnom filmu.
Una Lučić se osvrće i na atmosferu na snimanju, saradnju sa iskusnim kolegama, kao i na to kako publika, kako domaća, tako i međunarodna, prepoznaje univerzalne teme koje Karmadona otvara.
Povod za intervju je početak bioskopske distribucije filma, koji donosi subverzivnu i mračnu sliku savremenog društva, ali i pokreće pitanja o njegovim moralnim granicama – temama o kojima, kako ističe Lučić, film možda ne daje odgovore, ali svakako podstiče dijalog.
Film Karmadona Aleksandra Radivojevića kombinuje satiru, akciju i horor… Šta Vas je najviše privuklo ovom projektu kada ste prvi put pročitali scenario?
– Najviše me je privukla hrabrost scenarija. Film Karmadona je provokativan, pomalo brutalan ali i duhovit na jedan vrlo mračan način. Kada sam prvi put pročitala scenario, imala sam utisak da je to film koji kroz žanr zapravo govori o stvarnosti u kojoj živimo, samo je pomjera do groteske da bismo je jasnije vidjeli.
Kako biste opisali lik koji tumačite u filmu i na koji način se on uklapa u ovu pomalo grotesknu i mračnu viziju savremenog sveta?
– Lik koji tumačim je maloletnica koja je na neki način ogledalo današnjeg sistema i svijeta u kojem se nalazi. U tom smislu ona nije samo pojedinac, već i simptom sistema u kojem svi pokušavaju da prežive na različite načine. Upravo zbog toga se prirodno uklapa u taj pomalo groteskni univerzum filma jer su i likovi i okolnosti pomjereni, ali emocije koje ih pokreću ostaju vrlo prepoznatljive.
Film spaja satiru, akciju i horor. Kako ste pronalazili ton između tih elemenata?
– Za mene je uvijek najvažnije da lik ostane istinit. Ako glumac pokušava da „igra žanr“, to se često osjeti kao nešto vještačko. Trudila sam se da sve situacije igram potpuno ozbiljno i iz perspektive lika, bez obzira na to koliko su one ponekad apsurdne. Upravo iz tog sudara ozbiljnosti lika i bizarnosti situacije često nastaje i humor ili nelagodnost koju film želi da prikaže.
Film je sniman u nezavisnoj produkciji tokom dve godine. Koliko se takav rad razlikuje od klasične produkcije?
– Ljudi su tu jer zaista vjeruju u projekat. Takav rad zahtijeva više strpljenja, ali istovremeno stvara i posebnu energiju na setu osjećaj da svi zajedno gradimo nešto autorsko i drugačije.
U filmu igra veoma snažna glumačka ekipa… Kako je izgledala atmosfera na snimanju?
– Rad sa takvim glumcima je za mene bio veliko iskustvo. To su ljudi od kojih možete mnogo da naučite, često i samo posmatrajući kako rade. Postojala je velika međusobna podrška i osjećaj zajedničkog cilja.
Film prati trudnicu koja se suočava sa brutalnom stranom društva. Da li je film više slika stvarnosti ili metafora?
– Mislim da funkcioniše na oba nivoa. Sa jedne strane, on vrlo direktno govori o društvenim mehanizmima moći, korupcije i nasilja. Sa druge strane, sve je stilizovano i pomjereno, pa film može da se čita i kao metafora jednog šireg društvenog stanja osjećaja da živimo u sistemu koji često gubi moralne granice.
Film je imao festivalske projekcije širom sveta. Da li Vas je iznenadilo kako ga međunarodna publika čita?
– Zanimljivo je da publika u različitim zemljama prepoznaje slične teme, iako dolazi iz potpuno drugačijih društvenih konteksta. To nam svima daje jasan odgovor da ovaj film ipak govori o univerzalnim problemima savremenog sveta.
Premijera u Beogradu održana je u okviru „Najduže noći filma“. Kako ste doživeli reakciju publike?
– Uvijek je posebno iskustvo gledati film sa publikom prvi put. Osjetite energiju u sali – gdje ljudi reaguju, gdje se smiju, gdje nastaje tišina. Reakcije su bile vrlo intenzivne i to mi je bilo drago. Bas zbog tog humora i smijeha u slai ovo nije klasični horor.
Koliko Vam je važno da učestvujete u autorskim projektima koji imaju jasnu društvenu ambiciju?
– Veoma mi je važno. Kao glumici mi je zanimljivo kada projekat ima jasnu ideju i autorski stav. Takvi filmovi često ostavljaju snažniji trag, jer postavljaju pitanja o svijetu u kojem živimo.
Da li mislite da film može da pokrene ozbiljniji dijalog o moralnim granicama savremenog društva?
– Film sam po sebi možda ne može da promijeni društvo, ali može da pokrene razgovor. Može da nas natjera da preispitamo neke stvari koje inače uzimamo zdravo za gotovo. Ako „Karmadona“ uspije da izazove makar takvu vrstu razmišljanja, mislim da je već uradila mnogo.
Kakav Vam je bio rad sa rediteljem Aleksandrom Radivojevićem?
– Aleksandar ima vrlo jasnu viziju svijeta koji želi da prikaže. Kao glumici mi je bilo važno što je otvoren za razgovor i saradnju, ali istovremeno zna tačno kakvu atmosferu i ton želi da postigne.
Šta nosite sa ovog snimanja kao najvažnije iskustvo?
– Takvi projekti vas podsjećaju zašto ste uopšte počeli da se bavite ovim poslom, zbog priča koje imaju nešto da kažu i koje su važne za sve nas.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
