Lični stav Radoša Ljušića: Nemar srpskog naroda prema državi 1Foto: FoNet/ Nenad Đorđević

Ratovi su na pomolu, posle Ukrajine Balkan je moguće vojno poprište, a države nastaju i nestaju u ratnim sukobima. Ovim tekstom podsećam srpsku javnost na trnovit put obnove srbijanske državnosti i na nemar srpskog naroda prema sopstvenoj državi.

Osmanlije su dugo vladale Srbima, kao i Habzburzi, te su urezali dubok trag u srpsko nacionalno biće. Nesporno je da je Vijena ostavila manje negativnih, a više pozitivnih posledica, nego Stambol.

Ono što i danas približava Srbe Turcima jeste nemar prema sebi, ali ne i prema drugima. Primeri koji slede dokaz su da smo u nemarnosti (i neodgovornosti) prevazišli Turke, čak i u slučaju da smo ovu boljku od njih nasledili tokom njihove vekovne vladavine.

U borbi za obnovu srednjovekovne državnosti Srbi u Beogradskom pašaluku nosili su se, pre svega i iznad svega, s Turskom, jer su bili od nje pokoreni i pod njenom vlašću. Znatno manje sukobljavali su se s Austrijom, Francuskom, Velikom Britanijom i Pruskom, uz jedinu i iskrenu podršku Rusije. U dugoj, sedamdesetčetvorogodišnjoj borbi (1804-1878), Srbija je od Porte dobila, tokom sedamdesetjedne godine, trideset sedam javno-pravnih akata, od Ičkovog mira (1806) do fermana o miru (1877).

Turska je bila darežljiva prema Srbiji po broju izdatih akata, s jedne strane, dok je, s druge strane, u njima davala po malo i postepeno, sa izuzetkom 1830, odnosno 1833. godine, i tako učinila obilnom državotvornu statistiku Srbije. Porta je darovala Srbiji pet hatišerifa (najviši pravni akt sa sultanovim potpisom): 1829, 1830, 1833, 1838, 1853; dvadeset i pet fermana (najviši pravni akt Porte), ubrajajući tu i Ičkov mir i tri fermana beogradskom veziru (1806, 1815/6 – jedanaest, 1820, 1835 – četiri, 1840 – dva, 1842, 1845, 1862, 1867, 1877); i sedam berata (akt o imenovanju – 1830, 1839, 1842, 1843, 1859, 1860, 1868).

Ipka fermani Porte beogradskim vezirima i berati koje je izdavao beogradski vezir lokalnim starešinama, nisu uvršteni u ovaj državotvorni popis. Portina darežljivost bila je najveća za vladavine kneza Miloša: četiri hatišerifa, šesnaest fermana i dva berata, oko 60 od sto u odnosu na četiri potonja vladara. Nemarni Srbijanci nisu sačuvali nijedan od navedenih Portinih akata o svojoj državnosti! Ova nemarnost je upečatljiv dokaz o nepoštovanju sopstvene države, o zločinu protiv nje.

U ovu statistiku mogao bih svrstati i tri javno-pravna akta koja je Srbiji dala Vaseljenska patrijaršija u procesu osamostaljenja Srpske pravoslavne crkve (1831, 1836, 1879).

Posmatrano s međunarodnog stanovišta, državotvornu statistiku Srbije obogaćuju četiri mira (Ičkov – 1806, Bukureški – 1812, Jedrenski – 1829, Sanstefanski – 1878) i tri kongresa ( Bečki – 1814/5, Pariski – 1856, Berlinski – 1878). Naglašavam da su Rusija i Turska sklapale mirovne ugovore kao štićenica i sizeren Srbije, dok su kongresi imali međunarodni status. Uvrstio sam Bečki kongres iako se na njemu nije neposredno raspravljalo o Srbiji, a naveo sam ga zato što su njegove odluke posredno uticale na njen državotvorni razvitak.

Od svih balkanskih naroda samo su Grci stekli nezavisnost pre Srbijanaca, Crnogoraca i Rumuna, a Bugari znatno kasnije. NJihova državotvorna statistika neuporediva je sa srbijanskom.

Reč dve i o odličjima što ih je Porta davala Srbijancima. Njih ovde svrstavam zato što su, najčešće, dodeljivani uz berat. Iako ordeni ne spadaju u javno-pravna akta, već predstavljaju zaslužno priznanje u radu na organizovanju države i održavanju dobrosusedskih odnosa s Turskom, služe kao dopuna o srbijanskoj nemarnosti.

Knez Miloš je dobio Nišan-i Zišan 1834. godine ili, kako su ga Srbi zvali, Veliki orden. Drugi orden knezu je podaren u Stambolu (1835) – Tasvir-i Humajun (Carski Orden Slave). Te godine sultan je obdario s dvadeset dva ordena Nišan-i Iftihara Milana, Mihaila, Jovana i Jevrema Obrenovića, Avrama Petronijevića, Stefana Stefanovića Tenku, Aleksu Simića, Jakova Živanovića… Među nosiocima Nišan-i Iftihara nema Dimitrija Davidovića, zato što je bio pisac Sretenjskog ustava.

Odličje na kapi, tj znak, je orden kneza Mihaila, stečen tokom prve posete Carigradu (1840). Vraćajući se u Srbiju, poneo je iz Stambola trideset jedan Nišan-i Iftihar i isto toliko berata. Ordene su dobili najpoznatiji srbijanski političari (Mileta Radojković, Toma Vučić, Stojan Simić …, među njima i mitropolit Petar).

Porta je dodeljivala ordene Srbijancima i za vladavine kneza Aleksandra i kneževa Mihaila i Milana. Koliko je poznato autoru ovog teksta, nijedan od ovih navedenih pedeset i tri ordena nije sačuvan, kao ni prethodnih četrdeset javno-pravnih akata!
Napor predaka u obnovi srbijanske državnosti – besprekoran je, a nemar njihovih potomaka prema precima i državi – sraman je.

Autor je profesor univerziteta

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari