Samoopredeljenje: U martovskim nemirima Srbi pucali na mirne demonstrante, Kfor i Unmik nisu reagovali 1foto EPA/ERMAL META

Pokret Samoopredeljenje saopštio je da je prošlo 20 godina od stradanja trojice albanskih dečaka u selu Čabra kod Zubinog Potoka, navodeći da su dečaci „iz straha od grupe Srba skočili u reku i izgubili živote“, što je bio povod za „mirne demonstracije Albanaca širom Kosova“.

„Pre 20 godina, u mestu Čabra pored reke Ibar, troje dece, Egzon Deljiu, Avni Veselji i Fljorent Veselji, igrali su se jureći divlje životinje. Prvo počinje da ih vređa jedan Srbin koji je tamo harao, a zatim druga grupa Srba koja mu se pridružuje uvredama navela je pse na decu koja iz straha uskaču u reku Ibar, tragično gubeći svoje živote“, piše u objavi Samoopredeljenja na Fejsbuku.

Kako navode, taj događaj opisan je u izveštaju američkog tužioca Unmika Roberta Dina, i dodaju da „pravda nikada nije zadovoljena“.

Ističu da Kfor i Unmik nisu reagovi na to što su „naoružani Srbi pucali na mirne albanske demonstrante“.

„Ubistvo troje dece pogodilo je svakog građanina, što je rezultiralo organizacijom mirnog protesta 17. marta. Albanski građani izašli su na most na Ibru u Mitrovici gde su videli organizovane Srbe u drugom delu koji su počeli da pucaju na demonstrante i na Albance koji još žive u severnom delu. Policija Unmika i Kfora samo je posmatrala situaciju i nisu pokušali da zaustave nasilje i uhapse srpske kriminalce koji su pucali na mirne demonstrante. Tako su, posle ubijanja dece i nenaoružanih građana u znak protesta, širom zemlje počeli protesti sa zahtevom za pravdu. U ovim događajima koji su usledili, koji su nazvani „martovskim nemirima“ smrtno je stradalo je 19 građana, od kojih 11 Albanaca“, navode.

Ističu da je 16. mart „crni dan za Mitrovicu i celo Kosovo“.

„Pravda za tragični događaj, ubistvo troje dece, a potom i ostalih građana, još nije zadovoljena. Nikada nećemo zaboraviti i uvek ćemo tražiti pravdu za ove zločine. Delegacija Pokreta Samoopredeljenje odala je počast u znak sećanja na troje dece koja su tragično izgubila živote u Čabru“, navedeno je u objavi Samoopredeljenja.

Šta se stvarno dogodilo 16 – 18. marta 2004?

U pitanju je godišnjica nasilja u kojem su se na udaru našli Srbi sa Kosova, piše Kossev.

Oko 286 srpskih kuća, preko 35 crkava, manastira i grobalja uništeno je, zapaljeno, ili oštećeno i više od 4.000 Srba sa juga Kosova je proterano u trodnevnom nasilju ekstremnih Albanaca (oko 51.000 učesnika demonstracija u najmanje 33 pojedinačna nemira koja su se dogodila u 48 sati) koji su napali Srbe širom Kosova, i u Metohiji. Ubijeno je osmoro Srba i 11 Albanaca – potonji su stradali u obračunu sa američkim i francuskim KFOR-om koji je pokušavao da zaustavi nasilje (podaci Human Rights Watch-a).

U neredima su uništena 72 vozila UN. Međunarodni tužioci i sudije na Kosovu procesuirali su sedam slučajeva uništavanja crkava i 67 osoba osudili na zatvorske kazne od 21 meseca do 16 godina. Ipak, do danas nisu otkriveni nalogodavci za ovo, kako su međunarodni krugovi u više navrata ocenili – organizovano nasilje.

U izveštaju Human Rights Watch-a neposredno nakon nasilja, pod nazivom „Neuspeh da se zaštite“, činjenice koje su predstavili u potpunosti negiraju ono kako Samoopredeljenje danas predstavlja događaj.

U nastavku objavljujemo izvorne delove ovog izveštaja.

„Neuspeh da se zaštite“

„Dana 17. i 18. marta 2004. širom Kosova su se desili nasilni nemiri Albanaca, podstaknuti senzacionalističkim i ispostaviće se, netačnim izveštajima da su Srbi odgovorni za utapanje troje maloletne albanske dece. Skoro četrdeset osam sati, bezbednosne strukture na Kosovu – Kosovske snage (KFOR), međunarodne U.N. (UNMIK) policija i lokalno regrutovana Kosovska policijska služba (KPS) – skoro su potpunosti izgubili kontrolu, pošto su izbila najmanje trideset tri velika nemira širom Kosova, u kojima je učestvovalo oko 51.000 učesnik“.

Nasilje širom Kosova predstavlja najozbiljniji korak unazad od 1999. godine u naporima međunarodne zajednice da stvori multietničko Kosovo u kome i vlada i civilno društvo poštuju ljudska prava. Od glavnog grada Prištine/Prishtine, do gradova kao što su Prizren i Đakovica/Gjakove, do malih sela kao što su Slatina/Sllatine i Belo Polje/Bellopoje, velike gomile etničkih Albanaca su delovale sa žestokom efikasnošću da oslobode svoje oblasti svih preostalih ostataka prisustva Srba, a ciljano se išlo i na druge manjine kao što su Romi, uključujući Aškalije koji su Romi koji govore albanski.

U mnogim zajednicama pogođenim nasiljem, u napadima, spontanim i organizovanim, spaljena je svaka kuća Srba, Roma ili Aškalije.

U selu Svinjare/Frasher, svih 137 srpskih domova je spaljeno, ali su domovi etničkih Albanaca ostali netaknuti.

U obližnjem Vučitrnu/Vushtrii, gomila etničkih Albanaca napala je zajednicu Aškalija, spalivši šezdeset devet domova Aškalija.

U Kosovu Polju/Fushe Kosove jedan Srbin je nasmrt pretučen, a spaljeno je preko stotinu srpskih i romskih domova, pošta, Srpska pravoslavna crkva, srpska škola i srpska bolnica.

Čak i najmanja srpska prisustva bila su meta neprijateljske mase: gomile etničkih Albanaca satima su napadale Srpsku pravoslavnu crkvu u Đakovici, proteravši na kraju pet starijih Srpkinja koje su bile poslednje preostale Srpkinje u Đakovici, iz predratnog stanovništva sa više recimo 3.000.

Martovsko nasilje proteralo je celokupno srpsko stanovništvo sa desetina lokacija – uključujući glavni grad Prištinu – i podjednako pogodilo romske i aškalijske zajednice.

Posle dvodnevnih nereda, spaljeno je najmanje 550 domova i dvadeset sedam pravoslavnih crkava i manastira, zbog čega je oko 4.100 Srba, Roma, Aškalija i drugih nealbanskih manjina raseljeno. Oko 2.000 osoba i dalje ostaje raseljeno mesecima kasnije, živeći u pretrpanim i nehigijenskim uslovima – uključujući neogrejane i nedovršene stanove, prepune škole, šatorske kampove u vojnim bazama KFOR-a, pa čak i metalne kontejnere. Budućnost manjina na Kosovu nikada nije izgledala mračnije.

Bezbednosne organizacije na Kosovu – KFOR, međunarodna policija UNMIK-a i KPS su katastrofalno podbacile u svom mandatu da zaštite manjinske zajednice tokom martovskog nasilja 2004. godine.

U brojnim slučajevima, napadnute manjine su ostavljene potpuno nezaštićene i prepuštene na milost i nemilost izgrednicima. U Svinjaru, trupe francuskog KFOR-a nisu uspele da priteknu u pomoć opkoljenim Srbima, iako je njihova glavna baza bila samo nekoliko stotina metara dalje – u stvari, gomila etničkih Albanaca prošla je tik pored baze na putu da zapali selo.
Francuske trupe KFOR-a na sličan način nisu odgovorile na nerede u Vučitrnu, koji se nalazi između dve velike francuske baze. U Prizrenu, nemačke trupe KFOR-a nisu uspele da se rasporede da zaštite srpsko stanovništvo i mnoge istorijske srpske pravoslavne crkve, uprkos pozivima za pomoć njihovih kolega međunarodne policije UNMIK-a, koji su kasnije optužili nemačke komandante KFOR-a za kukavičluk.

U Kosovu Polju, UNMIK i KFOR nisu bili nigde viđeni dok su albanske gomile metodično palile srpske kuće. Selo Belo Polje, obnovljeno na periferiji Peći za smeštaj Srba povratnika, spaljeno je do temelja iako se nalazilo skoro pored glavne italijanske baze KFOR-a.

Italijanski vojnici KFOR-a odbili su da priđu opkoljenim Srbima, primoravajući Srbe da trče nekoliko stotina metara kroz neprijateljski raspoloženu albansku gomilu, pre nego što ih je KFOR evakuisao. Pri tome je ranjeno nekoliko Srba.

Čak i u glavnom gradu Prištini, Srbi su bili primorani da se zabarikadiraju u svoje stanove, dok su albanski izgrednici pucali na njih i pljačkali i palili stanove ispod i oko njih, i to do šest sati pre nego što su im KFOR i UNMIK pritekli u pomoć.

Neuspeh međunarodne policije UNMIK-a i KFOR-a da efikasno odgovore na nasilje ostavio je veliki deo bezbednosti u rukama Kosovske policijske službe (KPS). Lokalno regrutovani KPS, mnogi od njih tek nedavno obučeni, bili su slabo opremljeni da se nose sa nasiljem.

Neki pripadnici KPS-a postupili su profesionalno i hrabro, rizikujući svoje živote da bi spasli opkoljene Srbe i druge manjine u mnogim gradovima i selima. Međutim, mnogi drugi oficiri KPS-a pasivno su stajali po strani dok su gomile etničkih Albanaca palile kuće i napadale Srbe i druge manjine, čak i kada su se ti napadi dogodili samo nekoliko metara dalje.

Neki službenici KPS-a pokazali su jasnu pristrasnost hapseći samo Srbe i druge manjine koji su branili svoje domove, ignorišući zločinačko ponašanje etničkih Albanaca koje se dešavalo pred njihovim očima. U nekoliko slučajeva, službenici KPS-a su optuženi da su aktivno učestvovali u paljenju manjinskih domova.

Čini se da međunarodna zajednica apsolutno poriče sopstvene neuspehe na Kosovu. Dok su međunarodni akteri bili univerzalno – i tačno – kritični prema neuspesima rukovodstva kosovskih Albanaca tokom i nakon krize, sumorni učinak međunarodne zajednice izbegao je slično kritičko ispitivanje.

Umesto toga, rukovodstvo KFOR-a i UNMIK-a izgleda srećno što nastavlja sa „uobičajenim poslom“, umesto da sprovodi reforme potrebne da bi se sprečilo ponavljanje masovnog nasilja – i ponovni kolaps bezbednosnih institucija u budućnosti.

Hitno je potrebna iscrpna i transparentna revizija kosovskih bezbednosnih institucija, koja bi rezultirala drastičnom revizijom njenih neefikasnih struktura. Kosovske bezbednosne institucije treba da budu adekvatno popunjene osobljem koje je dobro obučeno i adekvatno opremljeno da odgovori na situacije nereda.

Mora se razviti koordinisan sistem bezbednosti između KFOR-a, UNMIK-a i KPS-a, čime će se okončati međuinstitucionalne tenzije i rivalstva. KFOR posebno mora da razvije jedinstvenu komandnu strukturu i zajednički sistem odgovora na nasilje na Kosovu, napuštajući decentralizovane strukture i veoma različite nacionalne doktrine koje su doprinele haosu od 17. i 18. marta.

Na kraju, bezbednost manjinskih zajednica će biti u rukama lokalnih institucija kao što je KPS – baš kao što je to bilo na mnogim lokacijama tokom marta. Zbog toga je od suštinske važnosti za budućnost manjina na Kosovu da se KPS razvije u zaista profesionalnu, nepristrasnu, dobro obučenu policijsku službu koja zaštitu manjina vidi kao jedan od svojih ključnih mandata.

Međunarodna zajednica je izgubila ogromnu poziciju na Kosovu kao rezultat martovskog nasilja: etnički albanski ekstremisti sada znaju da mogu efikasno da izazovu međunarodne bezbednosne strukture, pošto su uništili pojam nepobedivosti KFOR-a i UNMIK-a; a etničke manjine su izgubile skoro sve preostalo poverenje koje su ostavile u međunarodnu zajednicu.

Vreme ističe i za međunarodnu zajednicu i za manjine na Kosovu, a sada je vreme za odlučnu i transparentnu akciju za ispravljanje previše očiglednih nedostataka bezbednosnih struktura međunarodne zajednice na Kosovu.

Utapanje tri dečaka u reci Ibar

Ranjavanje Jovice Ivića 15. marta u Čaglavici i srpska blokada puteva koja je usledila, u kombinaciji sa protestima pro-OVK simpatizera 16. marta, značajno su podigli tenzije na Kosovu.

Kako su protesti za OVK jenjavali, mediji na albanskom počeli su da emituju zapaljive izveštaje da su Srbi 16. marta popodne proterali troje male albanske dece u reku Ibar i da su se udavila.

Kako je kasnije pokazao detaljan izveštaj predstavnika OEBS-a za slobodu medija, albanski mediji su odigrali neodgovornu, zapaljivu ulogu, emitujući informacije koje su još uvek tada bile nepotvrđene: preživeli albanski dečak nikada nije javno izjavio da je grupa oterana u reku od strane Srba, jedino da su albanske dečake psovali Srbi iz jedne udaljene kuće.

Tumačenje da su dečake jurili Srbi u reku dolazi iz drugih izvora, kao što je Halit Berani, albanski aktivista za ljudska prava iz Mitrovice. Ovakve suptilnosti nisu bile važne privatnim i javnim državnim medijima, koji su počeli da emituju i štampaju nedvosmislene izveštaje da su dečake albanske nacionalnosti Srbi oterali u reku.

Umereni glasovi, poput portparola UNMIK-a Trejsi Beker, koja je upozorila da etnička motivacija za incident nije utvrđena, gotovo da nisu dobili termin za emitovanje, dok je ‘stručnjacima’ koji su osuđivali srpske ‘bandite’ omogućen neometan i neosporan pristup.

Na primer, Halitu Beraniju, predsedniku Saveta za odbranu ljudskih prava i sloboda u Mitrovici – grupe za ljudska prava etničkih Albanaca sa izrazito nacionalističkim programom – dato je više od 4 minuta emitovanja vesti RTK, u poređenju sa 12 sekundi date umerenoj portparolki UNMIK-a (Trejsi Beker). Berani, koji nije bio svedok incidenta, rekao je prisutnima:

„Danas oko 16 časova u selu Qabre (Čabra), opština Zubin Potok, dok se igralo šestoro dece iz pomenutog sela, grupa srpskih razbojnika je napala ovu decu, srpski razbojnici su imali i psa, psovali su im majke albanske, terali su albansku decu da pobegnu. Dvojica su uspela da se sakriju u korenje vrba pored reke Lumebardh (reka Ibar), dok su ostala četiri upala u reku. Poznato je da reka Lumebard, osim što je veoma duboka, ima veoma hladnu vodu i brzo teče. Najverovatnije deca nisu umela da plivaju. Nema podataka o sudbini njih trojice, dok je jedan preživeo nakon što je prešao na drugu stranu reke. Navikli smo na ove Srbe razbojnike.Mislimo da je to osveta za ono što se dogodilo u Čaglavici [tj. ranjavanje Srbina], slučaj koji je pokazao šta su Srbi spremni da urade kada se situacija na Kosovu smiruje.“

Senzacionalističko izveštavanje o srpskim „banditima“ koji dave malu albansku decu izazvalo je buru protesta i nasilja širom Kosova. Međutim, dok je utapanje troje dece predstavljalo tragediju, temeljna istraga Ujedinjenih nacija i uglednog albanskog sudije sa Kosova baca ozbiljnu sumnju na navode o srpskom saučesništvu u davljenju, navodeći nedoslednosti u izveštajima preživelih dečaka, i nedostatak potkrepljenja dečakovog iskaza od strane dvoje druge preživele dece i jednog starijeg Srbina koji je radio u tom kraju. Istražiteljski tim UN je detaljno pretražio područje utapanja i nije pronašao nijednog Srbina koji bi odgovarao opisu preživelog dečaka“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari