Ledine - Svi smo mi Beograđani 1

Ima jedno naselje na ivici Novog Beograda i zove se Ledine. Nastalo je u herojsko vreme rađanja pokreta nesvrstanih 1961. godine.

Nastalo je iz nužde, kada je bilo potrebno da se na brzu brzinu rasele stanovnici baraka na Starom sajmištu, kako bi se gostima iz dalekih zemalja prilaz glavnom gradu preko mosta u Brankovoj ulici učinio lepšim i boljim. I bi tako… na livadama između Stare Bežanije i Surčina niklo je malo i skromno, ali tada po svim pravilima i sa svom potrebnom infrastrukturom planirano naselje, ili kako bi se to nekad poetično reklo mesna zajednica proširena porodica – uvedena je autobuska linija, formiran centar naselja sa potrebnim servisima, izgrađena škola i vrtić. A šta se desilo posle… ljudi su živeli srećno i harmonično u svojim novim malim kućama, kao u nekoj socijalističkoj bajci… donekle… jer nažalost bajke imaju kraj, koji nije uvek srećan… Naselje je nastavilo da raste i raste i raste… Doseljavali su se novi ljudi, koji to često nisu želeli i nisu birali… Doseljavali su se ljudi koji su bili isterani iz svojih kuća… Naselje je raslo, ali kako se bajka završila, a cenjeni gosti iz nesvrstanih zemalja davno otišli, da se nikad ne vrate, više nije bilo planiranja, ni izgradnje vodovoda i kanalizacije, ulice više nisu imale trotoare, a boja kože domaćih stanovnika odjednom je postala važna i nepoželjna karakteristika. Raslo je naselje, rasle su kuće, ali su se ljudi sve manje družili, deca se nisu zajedno igrala, a veliki grad ih je zaboravio… Kada danas prošetate uzanim ulicama ovog naselja, srešćete se u mislima sa nekim od najvećih umetnika, tu su: Anri Matis, Tuluz Lotrek, Pol Gogen i Van Gog, i sa njima zajedno: Isak Singer, Tomas Man i braća Nastasijević; ući ćete u četvrt starih zanata i setiti se: pekara, vezilja, sajdžija, duborezaca, kolačara i tkača; koračati nekim dalekim zemljama kao što su: Španija, Kipar i Slovačka, istovremeno setno nailazeći i na tragove starih zavičaja: Doboj, Šid, Srbobran, Maglič… i na kraju sa tugom se setiti: Romskih i Jevrejskih žrtava… Ovo malo naselje, nastalo u neko drugo, srećnije, sređenije i bogatije, pa makar i na kredit bogatije vreme, ima ulice čija su imena poetična, važna i duboko smislena, ali se bojim da u ovom naselju žive ljudi koji imaju probleme koji ih sprečavaju da uživaju ili makar pojme značaj i značenje naziva svojih ulica. Njihovi životni problemi su toliko veliki da ne mogu da se izdignu i nasmejani čitaju Švejkove dogodovštine ili se zagnjure u mirise Prolećnog cveća, jer u njihovim lepo imenovanim ulicama nema kanalizacije, smeće se iznosi retko i nemarno, kolovozi su preuzani i oštećeni, a trotoari ne postoje, škola je davno trebalo da bude renovirana… Dečija igrališta… šta to beše?

Da se ja nešto pitam, Ledine i sva naselja ovog grada bi morala da se srede i upristoje, kako bi za početak bile zadovoljene osnovne potrebe stanovnika i da se tek onda i samo onda počne razmišljati o nekim novim, velikim i sjajnim graditeljskim potezima, nekim Beogradima na vodi, koje upravo grade, čiste i stvaraju ljudi iz ovih naselja. I na kraju da bismo završili u duhu bajke, da se ja nešto pitam upalila bih u Ledinama i u svim naseljima, makar po neko zajedničko beogradsko, lepo dizajnirano, veselo novogodišnje svetlašce… pa makar po cenu da se neko svetlo u Knez Mihailovoj i ugasi. Svi smo mi Beograđani, reče devojčica sa žigicama i odluta duž ulice Maslinove grančice.

Autorka je arhitektkinja, programska direktorka i koosnivačica Beogradske internacionalne nedelje arhitekture

Priredila A. Ćuk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari