Ima li pravde za rudare iz "Sokola"? 1Foto: Medija centar

Kažu, narodna je mudrost, potpuno nebitno čija, i potpuno nebitno je li profanisana: Koga zmija ujede i guštera se plaši. A njih je ujedala, i prilično je bolelo, godinama unazad.

Biće da porodice osam rudara koji su poginuli u nesreći u rudniku “Soko” 1. aprila ove godine, kao i njihovih dvadesetak povređenih kolega, upravo zato ne veruju da će biti ičeg iole značajnijeg od obećanja ministarke rudarstva Zorane Mihajlović da će njeno ministarstvo podneti krivičnu prijavu protiv odgovornih za nesreću.

Zamazuju nam oči, jer su videli da nećemo da ćutimo. Daj bože da bude drugačije, ali sve će da ostane na najavi ili će se otkriti samo delić istine. Ne uzdamo se u državu već isključivo u sebe, poručili su neki od njih.

Pre ministarkine najave i ovakve reakcije, Osnovno javno tužilaštvo u Aleksincu saopštilo je da zbog nesreće neće krivično goniti bilo koje lice jer u njihovim radnjama nema obeležja krivičnog dela koje se goni po službenoj dužnosti. Porodice žrtava i njihove kolege su na takvu odluku rekle da je bruka i sramota, jad i čemer, od boga greota, ali da nije neočekivana, jer vrana vrani oči ne vadi, a država je i ranije zataškavala nesreće. A bilo ih je – samo 1974. u eksploziji je stradalo 15 rudara, a 1998. godine njih 29.

Ponovili su da su rudari radili u neispitanom delu rudnika, u kojem je bilo i mulja i metana i vode, te da je bilo pitanje trenutka kada će se dogoditi nesreća. Danima se osećao “miris na pokvarena jaja”, a postojala je povećana koncentracija dimetil sulfida, zbog kojeg su tražili medicinsku pomoć. Ukazivali su na sve to nadležnima koji nisu reagovali. Morali su da silaze u jamu. U rudniku nije lako stupiti u štrajk, to nije privatna firma već javno preduzeće od posebnog značaja za državu. Glavu su rizikovali za 50.000 ili 60.000 dinara mesečno.

Porodice su upravo zbog svega toga odlučile da same podnesu krivične prijave i da “idu do kraja”, gde god on bio. Čine to pre svega zbog čestitih “garavih lica” kojih više nema i dvanaestoro dece koja su ostala bez očeva, bilo im je važno da kažu.

Izvestan problem je što će i njihove prijave i entuzijazam završiti pred urušenim i ispolitizovanim pravosuđem i drugim institucijama. Ali, kažu opet neki mudrijaši, pravda jeste spora, a može da bude dostižna. I čuda su moguća ukoliko se u njih veruje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari