Ja, političar 1Foto: Zoran Teofilovic

Nisam dugo znao šta ću sam sa sobom dok mi mater, pri jednoj od mnogobrojnih svađa u nastupu bijesa, ne reče:

– LJenčugo jedna, s tom jezičinom i hroničnim nedostatkom empatije ko stvoren si za političara!

I to mi otvori oči. Eto mog poziva!

Nisam trebao poduzimati nikakve velike promjene. Prije stranačkog učlanjenja, u svoj ormar, na dno, pohranio sam čast, etiku, pravednost i ono najvažnije – kičmu.

I evo, već dvadesetak godina uspješno plivam ko jegulja kroz mutnu političku kaljužu.

Dvadesetak godina ja uporno dolazim, zasjedam, opravdavam ukazano povjerenje svojim prisustvom. Ne guram se, ne trsim se, ne uzimam riječ oko važnih pitanja. Mudro šutim i pratim situaciju. Ne zamjeram se nikom. Pogotovo ovima na vlasti. Ponekad, kad baš moram, uputim i koju kritiku, podviknem onako izokola, oko nekog nevažnog amandmana, tek toliko da se unese u zapisnik. Da sam živ. Da neko ne pomisli da sam na državnoj grbači. Mada s tim, ako ćemo iskreno, nemam nikakav problem.

Pristojni i uglađeni član stranke. Ima li ljepšeg zanimanja? Po kafanama, tribinama i kojekakvim kuloarima, balegam i obećavam velike promjene i reforme, kad i ako jednom opet dođem na vlast.

A ta vlast, za koju se tako srčano borim je jedina moja slaba tačka, najveća mora. Jer jedina mana ove moje profesije, po mom skromnom mišljenju, jeste – pobjeda na izborima. Pa kud ću onda? Tu treba biti lud i hrabar istovremeno, a ja nemam nijednu od tih predispozicija. Vruć je to krompir. Dva-tri puta sam se okušo, bio vlast. I nikad više. Meni ne treba taj stres, to je za ove druge, ljubitelje adrenalina i bogaćenja preko noći. A ja nisam alav, svjestan sam samog sebe, pogotovo mana, kojih imam napretek i koje svojom, gore spomenutom jezičinom, jedva uspijevam da prikrijem.

Kad sam na zadnjim izborima vidio onoliki narod da glasa, one kolone pred glasačkim mjestima, skočio mi je pritisak na 180.

Kad sam na društvenim mrežama vidio kako kontrolori naklonjeni nama dijele slike završnih brojeva glasanja po izbornim jedinicama, počelo je da me štreca oko srca.

Stavio sam nitroglicerin pod jezik, zlu ne trebalo.

Cijelu noć sam proveo analizirajući šta je to pošlo naopako.

Pa sve smo poduzeli da časno izgubimo još jedne izbore. Da proglasimo još jednu pobjedu koja nam izmače u sudijskoj nadoknadi.

Jesmo li se pojavljivali na televiziji – jesmo, koliko je moglo. Jesmo li se ujedinili protiv vlasti – jesmo, al’ kilavo i krnjavo, moglo je to puno bolje. Jel’ bio opet ego-rat, jesmo li se svađali na mrtvo ime oko toga ko će biti glavni baja – jest. Pa šta se desilo?

Nije se valjda narod desio, Bože me oprosti?

Srećom nije. Brojevi su dotjerani, ništa strašno, minimalne korekcije, sve u okvirima pravila i fer-pleja. Vlast je opet odnijela pobjedu. Malo sam se i smirio, pritisak je pao. Čitam naslov „Opozicija – moralni pobjednik!“. E to je to. Sve je kako treba i kako sam se nado. Vuk sit, a ovce na broju. Hvala ti Bože na još četiri godine, zavolio sam tu skupštinsku stolicu, naviklo dupe na nju, jedino ga ona ne žulja. A bio si me, Bože, trzno na ovim zadnjim izborima, samo da znaš. Mangupe jedan!

Autor je pisac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.