Metafora koja živi

Do rata, naime, između hrvatske i bošnjačke strane ulica se zvala po Aleksi Šantiću, a kad je postala granicom zaraćenih strana, jedan njen dio mijenja ime te se sad veći njen dio i dalje zove starim imenom, dok manji nosi ime Mile Budaka, doglavnika poglavnika Ante Pavelića, a inače ličkog književnika o čijem književnom djelu Krleža i Mijo Mirković (vidjeti „Pečat“) nisu imali osobito mišljenje. Doduše, mnogo je okrutniji bio Broz, koji je književnika – doglavnika po kratkom postupku iza rata streljao.

Ali ovo nije tekst o onodobnoj ustašiji, premda je u tom zatvoru prije sedamdesetak godina naš otac čekao na pogubljenje budući da su ustaše našle pušku u čijoj je dršci bilo urezano ime njenog vlasnika, partizana Mate Babića. Ali naš čača je takođe imao oca, a ovaj je imao šolde, a otkad su Feničani izmislili novac, svi se problemi dadu riješiti kako tvrdi moj drug Bujke, po zanimanju narodni filozof. Da nije bilo tih para logično ne bi bilo ni nas troje jer ni najsposobniji mrtvac ne rađa troje posmrčadi u roku od četiri godine. Elem, gledajući u masivnu kapiju slavne hapsane, mi kao da smo vidjeli gdje u ćeliji našeg oca u tom času robija svoju robiju Branimir Glavaš.

Mislim da je ovo današnje doba najgore i najbjednije u svekolikoj hrvatskoj historiji. Ako trenutno i nema Jasenovca i Jadovna, tih krunskih dokaza milenijske kroatoidne „uljudbe“, bilo je za života ovog naraštaja sasvim dovoljno (ako ne i previše) Lore, Siska, Velesajma, Paulin Dvora i drugih mučilišta. To što je istovremeno (i u okrilju „bratskih“ nacija) bilo sličnih strahota neće nas osloboditi crimena kad se jednom isprsimo ispred Gospodina. Ali ne govorim o takvoj vrsti bijede jer se idiota vazda nađe, u svakom narodu i u svakom vremenu.

Sa znatnim zakašnjenjem čitam ovih dana valjanu knjigu Drage Hedla o Branimiru Glavašu i u jednoj se stvari sa autorom ne slažem. On, očito poučen vlastitim iskustvom, smatra da od osječko-hercegovačkog ratnog zlikovca treba strepiti sve dok dotični bude živ, dok ja opet držim da je predmetni zločinac u suštini tek jedna metafora, koja ne iščezava sa smrću pojedinca, već kao takva živi dovijeka. Drugim riječima, to će ime (prezime) biti jednako opasno i ogavno i u budućnosti, kad mu se tijelo i duša (ako je ima) preseli na nebesa, u nadležnost Svetog Petra.

Zašto je to tako? Kao pojedinac, on će u svom vijeku ubiti jedan broj civilnih žrtava, ostavljajuć iza sebe (a u zemlji) nedefiniranu gomilu nevinih mrtvaca, baš kao što su to nekoć činili Pavelić i Luburić ili Hitler i Himmler, ali kao metafora on to jednako čini i danas, a činit će svakako i sutra. Više je nego jasno i logično naime ono najvažnije – kad je slavni junak ubijao nemoćne po Osijeku i Slavoniji za ta ubojstva, za kiselinu iz akumulatora i selotejp na ustima, znali su i Šeks i Kramarić i pokojni Vekić i ne samo vascijela kamarila sličnih tipove (sve odreda kriminalaca i zločinaca), već je za to znala i svekolika malograđanska, mirna i uljudna Slavonija, koja je izrodila monstrume, a šutjela je i pravila se mutava dok su ljudi nestajali u mutnim vodama, šumama i jamama.

Ne zaboravimo nipošto pravnike i njihovu ulogu u užasu – Milana Vukovića, Željka Olujića, Zvonimira Šeparovića, Smiljka Sokola i sve druge (biskupe i nadbiskupe, generale i novinare) sudionike zločinačkog udruženog poduhvata, koji su zajedničkim snagama u protekla skoro tri desetljeća pretvorili Hrvatsku u zemlju zločina i mraka, mržnje i očaja. Možda će jednog dana (a možda nikada i neće) izniknuti lista sa imenima svih aktera te pogibeljne rabote, suludog i sumanutog Tuđmanovog projekta u kojemu je iščezao svaki trag one dobre i plemenite Hrvatske za kojom su stoljećima žudjeli njeni najbolji sinovi. Zlo, što su ga počinili nitkovi, prebrisalo je i najmanji trag tog dobra i plemenitosti pa danas i sutra nije moguće zamisliti da bi, na primjer, neka srpska duša zapjevala o Krntiji – drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda.

Ne zaboravimo, međutim, ni sramnu ulogu tzv. vanjskog faktora u zbivanjima iz devedesetih. Piter Galbrajt je navodno (podatak nije sasvim provjeren) za „Oluje“ jahao na oslobodilačkom tenku, a ako i nije jahao baš na tenku, svakako se nije vozio na traktoru. Maliciozan kakav sam (kad je o ovim temama riječ) gotovo da bih se upitao – a da li je možda u potaji lijepio selotejp? Je li eventualno biskup Bogović ili vikar Jezerinac ili sam pokojni kardinal Kuharić (onaj što mene osobno početkom osamdesetih tadašnjoj hrvatskoj vladi opanjkava), jesu li svi oni zajedno izvijestili Vojtilu o zbivanjima u Lori? Neće biti da za to nisu znali, tako neobavješteni? Zar nisu čuli urlike bola što su do njihovih odaja dopirali iz Užasa? Zašto Finkelkraut tek sad, nakon dvadeset godina idiotskog držanja, protestuje protiv Hasanbegovića? Zar je Igor Zidić manje zlo? Jer čemerni Hasanbegović nije Zidiću ni do koljena budući da on (Zlatko) za Agramere i druge purgere svoje bijele čarape neće svući nikada kao što ih nije svukao ni za svih proteklih osamdeset ljeta čestitog zagrebačkog života njegove familije. Da, treba Zagreb poznavati iznutra, kao što ga je Krleža poznavao sa Gvozda ili Tuđman iz Nazorove pri čemu nije baš najjasnije kako su Nazorovu (Gračanovu) bistu s/rušili maltene ispred Tuđmanove tadašnje vile. To, međutim, sa osječkim glavosjekom nema neposredne veze premda je i on za svoga vakta i zemana u gradu na Dravi rušio Vucinog Cesarca.

Detalji, kao kamenčići u mozaiku, upotpunjuju sliku. Da je živ Vincent iz Kastva on bi ovu hrvatsku sramotnu epohu narisao poput freske u beranskoj crkvi na kojoj Smrt vodi mrtvački ples. Gledajući iz takve perspektive, ličnost slavonskog razbojnika, ma kako strašna, surova i smrtonosna, postaje marginalna. Nećemo kazati da je u pitanju puki novovjeki Čaruga, slavonski drumski pustahija obješen po zakonu, ali sam po sebi Glavaš ne zaslužuje veću pažnju čak ni u kategoriji likova kakvi su Andrija Artuković ili Eugen Dido Kvaternik. Ako njegovu strast za ubijanjem pripišemo mogućoj bolesti, ono što u povodu dotičnog imena strši iz korpusa evropske civilizacije jest činjenica da je kao optuženik (osuđenik?) za ratne zločine sve donedavno bio član Sabora Republike Hrvatske te je taj podatak ono krucijalno mjesto i ovog teksta i njegove političke karijere, ali i ustrojstva sveukupne sadašnje hrvatske „demokracije“. Poslanik može svugdje u Evropi biti u parlamentu, negdje može eventualno (ako mu ukinu imunitet) završiti i u zatvoru, ali samo u Hrvatskoj (regularnoj članici evropske zajednice i NATO pakta) može istodobno sjediti i na robiji i u klupama najvišeg zakonodavnog tijela. Drugim riječima, ova je Hrvatska rodila Glavaša da bi Glavaš rodio ovakvu današnju Hrvatsku.

Autor je književnik