Mezimac

Poji ga mlijekom u prahu, a on želi prapramajčino,

hrani ga kašicama od voća, a on želi od krvi i zemlje,

kupa ga u kadici prirodnim sapunom za bebe,

a on želi u vodi od vjerskog poglavara posvećenoj,

briše ga pamučnim ručnikom,

a on želi zastavom iz arhivskog kovčega,

zamata ga u dekicu sa sličicom medvjedića,

a on želi u grubi vuneni biljac narodnih motiva,

poliježe ga u krevetac s baldahinom od zvijezda,

a on želi u kolijevku s kukastim križem,

uspavljuje ga bajkama Grimma i Andersena,

a on želi lokalnim legendama o pobjedama bez poraza,

budi ga dječjom pjesmicom,

a on želi himnom povučenom iz uporabe,

oblači ga u šarenu robicu,

a on želi crnu uniformu,

obuva mu meke cipelice,

a on želi cokule s bodljama,

pruža mu lopticu duginih šara

a on želi bejzbol palicu s ukrasom mrtvačkih glava,

na klupi u vrtu uči ga igri „čovječe ne ljuti se“,

a on želi plesti bodljikave žice za granice,

ostavlja ga u pijesku igrati se s djecom,

a on ih štipa jer su druge boje kože,

dok šeću drži ga za lijevu ruku,

a on preda se pruža desnicu i maršira,

daje mu kapi protiv polenova praha

a on zahtjeva antialergen protiv drugosti,

uči ga novim jezicima da bi vrijedio više,

a on je pljuje na svojem, koji pravilno i ne zna,

uči ga dobrom, a on zlo ljubi,

vodi ga na sat povijesti, a on istu ponavlja.

Poklanja mu psića – vau, vau,

kupuje mu macu – mac, mac,

a on joj šakom izbija oko,

pljuje je u lice i vrišti;

Ja sam Nac! Nac, nac!

Prevod: Borjana Prošev Oliver