Nikola Samardžić Jedan od apsurda tranzicije je sopstveno osporavanje, ne samo na onim tačkama koje otkrivaju njene nepravde i stranputice. Tranzicija podstiče nove mitove. Mit o drugom vremenu relativizuje sve njene dobitke, sam smisao napretka koji bi trebalo da prevaziđe neposredne potrebe generacije koja podnosi teret reformi i transformacije.

Nikola Samardžić Jedan od apsurda tranzicije je sopstveno osporavanje, ne samo na onim tačkama koje otkrivaju njene nepravde i stranputice. Tranzicija podstiče nove mitove. Mit o drugom vremenu relativizuje sve njene dobitke, sam smisao napretka koji bi trebalo da prevaziđe neposredne potrebe generacije koja podnosi teret reformi i transformacije. Najviše optimizma otkrivaju zajednice koje su u tranziciji najmanje odmakle. Tajkunizacija generiše opšte osećanje nemoći. Personalizacija tranzicije, u tom smislu, rađa nezadovoljstva koja se prenose na sumnju u demokratiju kao načelo bez alternative. Vrednosti liberalizma nisu izvesne u dualizmu oštre imovinske nejednakosti i nedovršene države, slabih, nepostojanih i nedelotvornih institucija. Tobožnja načela pravednosti i legalizma, kojima se rušio petooktobarski prevrat sa svim očekivanjima i energijom učesnika i posmatrača, pretopio se u stvarnost partijskog voluntarizma i faktičkog državnog udara. Nesposobna da se snađe u prilikama čijoj je destrukciji najviše doprinela, izložena izvesnosti dobrih odnosa sa susedima, zvanična Srbija pretvara se da vodi svetsku politiku na načelima univerzalne pravde. Zatvoreni, začarani krug kosovskog mita ponovo se okreće u autoritarnom diskursu i obnovi vrednosti epohe nasilja i zločina.
Protekli izbori bili su, između ostalog, izraz, na jednoj strani, uverenja da je stvarnost Srbije u dualizmu retorike obećanja i kontinuiteta političke i ekonomske perspektive, a na drugoj još jedno negodovanje kreatora i žrtava, istovremeno, najnovije prošlosti, i tranzicije koja je usledila. Politika reformi i evrpskih integracija nije poražena samo u zbiru glasova. Izbori su Srbiju uveli u zonu delegirane demokratije koja biračima ne dopušta ostvarenje njihove političke volje, koja je transponovana na oligarhiju kabineta, tajkuna i organizovanog kriminala. U pojedinim istočnoevropskim zemljama socijalistički prevrati, na prvim tranzicionim izborima, ipak nisu dugoročno omeli njihov razvoj. Da li na evropskoj strani, nakon svih obostranih iskustava, postoji raspoloženje da se Srbija jednostavno usisa u prostor liberalne demokratije? Makar u skladu s prioritetima koje građanstvo, bez obzira na izbornu volju, jasno smešta u ekonomiju, zdravstvo i obrazovanje. Po primeru Grčke, koja je integrisana bez obzira na nepostojanje političkog centra i raspolućenost između konzervativizma i komunizma. Dve naizgled suprotstavljene tendencije koje su se, u Srbiji, pomirile u kohabitaciji s «demokratskim nacionalizmom».
Kohabitacija je u međuvremenu postala zaklon opšte korupcije i rušenja demokratske i evropske politike. Verovatno nije slučajno da pregovorima o formiranju nove vlade odgovaraju napetost nastala brutalnim pritiscima na skromne ostatke sloboda u medijima, i otvaranje krize u Sandžaku koju godinama prizivaju tumači balkanskog islamskog terorizma i zelene transferzale. Prethodna vlada upravljala je krupnim aferama, pošto je onima gotovo beznačajnim srušila prethodnu, da bi zatim udaljila Srbiju od evropskog puta i vratila je u stanje treće svetske paranoje. Tragove kohabitacije je potrebno zamesti, kako bi Srbija tupo hibernirala dok se, u narednom mandatu, bude pomaljala njena kosovska stvarnost, i dok budu nestajali poslednji komadi tranzicionog plena. Istina je roba koja se u Srbiji ponovo prodaje ispod tezge.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari