Hrvatski pozorišni reditelj Zlatko Sviben bio je gost 18. Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu, čiju je skoro tročasovnu, zanimljivu i savremeno isceniranu predstavu „Zločin i kazna“, u odličnom izvođenju glumaca Gradskog dramskog kazališta Gavela iz Zagreba, za koju je uradio i dramatizaciju, publika nagradila dugotrajnim aplauzom i ocenom 4,86.

– Roman „Zločin i kazna“ ne bih nazvao filozofskim, a nije ni kriminalistički, već ga doživljavam kao neku vrstu unutrašnjeg proživljavanja dileme – da li imam pravo na to ili nemam, a onda shvatim da nemam. Raskoljnikov je hteo da ubije Aljonu Ivanovnu, ali ubio je i Lizavetu i to ga proganja, pa se stalno se pita – Zašto se to dogodilo? Upravo je to ono što me je kao reditelja zanimalo u tom velikom delu velikog pisca – kaže Sviben, reditelj izuzetne stvaralačke svežine i jedinstvene pozorišne poetike, čija karijera traje duže od tri decenije.

Sudeći po nagradama, posebno Nagradi hrvatskog glumišta, reklo bi se da ste veoma traženi?

– Tu nagradu dobijam treći put, ali veoma retko radim u Zagrebu . Radio sam svega dva ili tri puta. Ja sam provincijski reditelj, ali to je duga i komplikovana priča o lobijima i mnogo čemu još. Ipak, drago mi je što smo za predstavu „Unterštat“ osiječkog pozorišta dobili nagradu. Ta predstava je za dva meseca bila na velikim festivalima – na Marulićevim danima u Splitu, Festivalu malih scena u Rijeci, na Sterijinom pozorju, Dubrobačkim letnjim igrama… Retko se dešava da jedna predstava gostuje na svim festivalima i da baš tako bude zapažena.

Kako sagledavate pozorišni trenutak u regionu?

– Stasala je generacija novih reditelja koji idu ka onoj vrsti teatra koja nije estetizantna, već direktno ide ka društvenoj akciji, sa kompletnim postdramskim trendom u kome nisu važni likovi, niti je nužna klasična dramaturgija. To jeste legitimno, ali smatram da još uvek postoje potrebe za predstavama kao što je „Zločin i kazna“, jer su one potrebne i pozorišnim umetnicima i publici. Pozicija teatra je danas drugačija i trend je da predstave traju kraće. To je tendencija brze zanimljivosti, odnosno potrošačke zanimljivosti, ali teatar ne bi trebalo do kraja da krene tim putem, jer mi nemamo pozorišnu industriju kao što je Brodvej, nego su naša pozorišta dotirana od lokalnih samouprava i države i zbog toga sebi možemo da dozvolimo da nam predstave traju duže, jer će ljudi nešto od toga dobiti.

Poslednjih nekoliko godina sve češće se govori o jugoslovenskom kulturnom prostoru. Da li on postoji?

– Sigurno da postoji, ali on ne mora da bude jedinstven. Nije bio jedinstven ni kada je postojala Jugoslavija, ni u političkom, pa ni u teatarskom smislu. Na Sterijino pozorje dolazio sam sa pozorištima iz Leskovca, Rijeke, Zenice… To su bili provincijski teatri u odnosu na teatre iz Slovenije ili Beograda. Ni tamo nije bio jedinstven takmičarski prostor, ali bilo je zanimljivo. Sa jedinstvom ili bez njega, saradnja je nužna i važno je da se gledamo. Bitef je postojao da bismo videli šta radi neko drugi, a danas je još važnije da, kao dobre komšije, sarađujemo i informišemo se o onome šta ko radi u umetnosti.

Da li planirate da radite nešto novo?

– Vratio sam se na Umetničku akademiju u Osijeku i radim sa studentima. Pripremam malu predstavu „Partija remija“, koju sam davno režirao u Makedoniji, a sada je radim sa dvoje starijih hrvatskih glumaca Brankom Cvetković i Žarkom Potočnjakom. Planiram da uradim i jednu veću predstavu, najverovatnije „Popaja“.

Ima li naznaka da ćete sarađivati sa pozorištima iz Srbije?

– Nema…

Zašto?

– Ne znam. Zaboravili su me. Dugo nisam radio u pozorištima Srbije, a nekada sam režirao u Subotici, Novom Sadu, Beogradskom dramskom pozorištu, Nišu, Leskovcu…

Ima li poziva da režirate u Srbiji?

– Nema, ali zovite me. Nemam ništa protiv.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari