Kulinarska istorija Liturgije 1

Od mleka, meda i sira preko hleba, vina, kole i kokosovog oraha: Anselm Šubert, u knjizi „Boga jedite.

Jedna kulinarska istorija Liturgije“ („Gott essen. Eine kulinarische Geschichte des Abendmahls“, „C. H. Beck“, Minhen 2018), pripoveda istoriju pričešća od ranog hrišćanstva do danas sa pogledom na veštastvenost prehrambenih proizvoda. Iz specijalnog ugla vrlo originalno ispričana istorija hrišćanstva: „Uzmite i jedite: ovo je telo moje… ovo je krv moja…“.

Danas se u liturgici zapadnog hrišćanstva uči o tome da je „evharistija“ nastala iz antičkog „simposiona“. Tako je dugo bilo sporno šta se u crkvi smelo jesti kao telo Božje: sir, riba ili povrće? Mleko, sok ili med? Ili samo hleb i ukoliko samo hleb, da li kvasni ili beskvasni? Crno ili belo vino, sveštenički ili laički putir? Te neizvesnosti u moderni su se još i proširile: nije li pojedinačan putir higijenskiji od zajedničkog? Da li je reč o bezalkoholnom vinu ili bez glutena? Da li su kola, kokosov orah ili sok od banane validni? Šubert pokušava da osvetli „Pričešće“ iz perspektive „Food History“ i otvara centralne teološke debate od antike do „Slow Food“ na vrlo jasan način. Rezultat je iznenađujuća kratka kulturna istorija hrišćanstva.

Još je u prahrišćanskoj zajednici bilo praktikovano zajedničko jelo. Da li je „Tajnoj večeri“ uzor bio grčki „simosion“, kao što to vidi teolog Anselm Šubert? Osmorica muškaraca leže oko velikog stola sa ispunjenim krčazima vina iz kojih piju držeći fantastična slova o erotici i seksu. Tako to opisuje grčki filozof Platon u „Gozbi“, u rano leto 416. pre Hrista, u domu pesnika Agatona u Atini. Iz tog ritualnog opijanja mogla bi da vodi direktna linija ka „Pričešću“ oko koga se hrišćani okupljaju da bi proslavljali sećanje na Sina Božijeg, odnosno njegovu „Tajnu večeru“. Šubert veruje da je došlo do spajanja „gozbe/simposiona“ sa „Pesah ritualnim jedenjem“oko koga su se rani hrišćani kao religiozna grupa okupljali, kao što je bilo masovno praktikovano u Rimskoj imperiji.

„Simposion“ kao grčki ritual praktikovan je u helenističkim gradovima u kojima su nastajale hrišćanske zajednice. Kakve su probleme imali hrišćani recimo u Korintu, izveštava Sveti apostol Pavle u svojim poslanicama vernicima. Dok su se siromašni hrišćani hranili hlebom i maslinama, dotle su se bogati razmetali ribom, mesom, sirom, voćem i vinom. Pavle je tada autoritativno poručio: ko za sebe jede, isključuje sebe iz zajednice i nije više deo Hrista. Tada je jevrejski praznik „Pesah“ počinjao da bude prelazni oblik za evharistijski kultni čin.

Pri tome se najpre koristilo ono što je sezonski bio dostupno. Različiti hlebovi izlagani su na sto, verovatno iz mnogobožačke prakse žrtvenih hlebova. Crveno grožđe dominiralo je vinogradima Palestine i Sirije. Kako se hrišćanska teologija razvijala to je i sporno pitanje da li se hleb sme pripremati od kvasnog ili beskvasnog testa postajalo diferencijalna oznaka za razliku od jevrejskog praznika. I da li žene smeju da dotiču hranu. Odgovori su počinjali da bivaju jezgro liturgije i time same konfesije. Tako je hrana postala pitanje „verskih ratova“.

Na „Pričešću“ su konačno dopušteni samo hleb i vino, jer su oni imali posebnu ulogu još i u jevrejskim „Pesah“ prauzorima – na početku slavlja osvećena i prelomljena, a putir je nakon toga išao od ruke do ruke. Os srednjeg veka u crkvama Zapada hostije/oblaten su vid „Pričešća“, koji je i Luter prihvatio, koje su pak Kalvinisti modifikovali.

Da bi ilustrovao svoju kulinarsku istoriju „Pričešća“, Šubert je konsultovao mnoštvo izvora. Najinteresantniji su u tom razvoju poslednjih 200 godina. Razvojem prehrambene industrije i ogranak „pastoralne hemije“ razvija se i uverenje da evharistijsko vino mora da bude apsolutno iz jedne sorte grožđa (bez mešanja različitih sorti). Čuveni protestantski teolog Šlajermaher na samrtničkoj postelji uzimao je vodu umesto vina koje mu je bilo striktno zabranjeno. Šubert opisuje i „pričesni set“ u Americi: u plastičnoj čaši sa jednim gutljajem vina koja je zašvajsovana u aluminijumsku foliju i jednom oblatom sa plastičnom folijom koje proizvodi više firmi. U Polineziji je jedan metodistički duhovnik razvio pričešće kokosovim orahom. U Africi gde je vino retko, „Liturgija“ se služi fantom ili kolom, simbolizujući vino. Tradicija posluženja takozvanih „agape“, oja se praktikuje i pre „Pričešća“, otkrivena je na Zapadu.

Ova knjiga na prvi pogled je blasfemični eksperiment, jer spaja dve disparatne oblasti – istoriju hrišćanstva i kulinarstvo, „Food History“ sa teologijom. Ali poučni učinak knjige veći je no šte se u prvi mah može poverovati. Ona otkriva začuđujuće šarenilo evharistijske tradicije u crkvama Zapada i ujedno se čita kao fascinirajuća kulturna istorija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari